Markovina je dugo radio emisiju „U kontru sa Markovinom“ koja se emitovala na programu „O kanala“, da bi nakon toga emisija poprimila drugu formu, trenutno moždanajpopularniju, a to je podkast. Ogromna je popularnost podkasta, kaže Markovina, i da bi bio uspješan u toj formi, moraš biti dobro pripremljen, da bi on ostao kao kvalitetno djelo, i zato se trudi da svaki podcast koji stvara,bude nešto što će trajati, a ne nešto što je prolazno.
„Meni je bitno da to ostane kao portret čovjeka koji je gost, sve što je on radio. Htio sam da to ostane kao vječnost, iakoništa digitalno, vjerovatno, neće ostati za vječnost“, rekao je Markovina.
U formi podcasta je snimio puno razgovora, nekoliko stotina, a najvažniji kriterijum pri odabiru sagovornika je bio da ljudi sakojima razgovara nijesu nacionalisti, da su prepoznati u kulturi, javnosti i u svemu što se radi na našim prostorima.
Fenomen podcasta se može objasniti zato što ga većina i ne gleda, objašnjava Markovina, već se sluša, i to je pandan nekadašnjim ozbiljnim radio emisijama,jer je veća pažnjausmjerena ka slušanju, a ne gledanju.
Na pitanje da li i dalje svakodnevno čita knjige, kaže da se i njemu zbog svega što radi, desi da za cijeli mjesec pročita tek dvije, tri knjige. Ipak…
„Sve češće sam na Korčuli, i jednog ljeta sam za mjesec dana, pročitao trideset jednu knjigu. Odem, samo plivam, cijeli dan sam na brodu i čitam. Kad čitaš osam, devet sati u toku dana, naravno da ćeš pročitati knjigu“, istakao je Markovina.
Govoreći o svojojknjizi „Programirani zaborav“, sagovornik emisije Jutro sa Majom kaže da je grad jedinstveni organizam u kome neštopreživi i poslije ratova, za razliku od sela, koja opuste, i, kako kaže, zbog toga jepočeotražiti kontinuitet, te došao do saznanja da se u ovoj regiji živi u podijeljenim gradovima, koji su bili, dodaje on, ili su još podijeljeni na neki način.
„U knjizi je jedanaest gradova, neki od njih su prije sto godina doživjeli lomove, ili malo manje, neki u Drugom svjetskom ratu, neki i u ovome, neki danas nijesu podijeljeni, neki jesu, ali kažem, svima su te podjele odredile današnju stvarnost, a svako ko u tim gradovima živi shvata da im je to određeno. To su Trst, Rijeka, Pula, Zadar, Knin, Mostar, Vukovar, Kosovska Mitrovica, Novi Travnik, Sarajevo i Beograd“, naglasio je Markovina.
Od tih jedanaest gradova, objašnjava Markovina, pokušaoje prenijetinjihov odnos prema svom nasljeđu, u dvadesetom vijeku, koje je bilo, kako kaže, i tegobno i lijepo.
Većina ljudi živi u nekom gradu, cijeni Markovina, zna orjentire i mjesta koja su mu neophodna za život, a veze nemaju, kako kaže, šta je bilo prije pedeset godina, a kamoli još ranije, u tim gradovima, te mu je, ističe on, takav život nepojmljiv.
„Mislim da čovjek mora biti svjestan prostora u kome funkcioniše, ljudi koji su bili tu prije njega, jer to jedino ima smisla“, zaključio je Markovina.
