Carev laz, Martinići, Krusi, Grahovac, Vučji Do, toponimi su kojih se prvih sjetimo kada se povede razgovor o oslobodilačkoj borbi Crnogoraca protiv Osmanskog carstva.
Ipak, ovim slavnim bojevima prethodio je jedan na koji je crnogorsku javnost prošlog vikenda podsjetio američki novinar Sebastian Junger člankom u čuvenom američkom časopisu Vanity Fair.
Junger je za taj list napisao tekst pod naslovom “Mogu li ukrajinski borci za slobodu da se odupru ruskoj vojsci? Istorija pokazuje da mogu”, u kojem kao primjer kako hrabri i malobrojni mogu da nadjačaju velike vojske navodi bitku Crnogoraca protiv Osmanlija vođenu 1604. godine.
PREKRETNICA U OPSTANKU CRNE GORE
„U pitanju je bitka kod Lješkopolja koja spada u red najvećih crnogorskih pobjeda ali često se zaboravlja“, rekao je u razgovoru za Portal Analitika autor više kapitalnih djela vojno-istorijske tematike Srđa Martinović, potvrdivši tačnost podataka koje Junger iznosi u tekstu.
Kako je istakao, bitka kod Lješkopolja predstavlja prekretnicu, vododjelnicu u opstanku Crne Gore i crnogorskom ratovanju.
„Bila je prva pobjeda nakon dužeg vremena i od nje kreće serija bitaka i pobjeda. Junaštvo Crnogoraca prevazilazilo je racionalno shvatanje i primjere dotadašnje hrabrosti. Od ove bitke više ništa nije bilo isto“, podvlači Martinović.
Napominje da je bitka vođena u trenutku kada je Osmansko carstvo, pred kojim je drhtala čitava Evropa, bilo gotovo na vrhuncu moći.
„Osmanska vojska koju je predvodio skadarski sandžak-beg Ali-beg Memibegović izvršila je napad na Crnu Goru iz pravca Podgorice preko Lješanske nahije prema Cetinju u cilju uništenja crnogorske slobodne teritorije tzv. Podlovćenske Crne Gore“, navodi Martinović.
U lješanskom kamenu, kako je istakao, žestok otpor ovoj vojsci pružile su crnogorske snage jačine 400 ratnika.
„Prednje trupe osmanske vojske prodrle su do sela Staniselići kada ih je zatekla noć. Istog dana u pomoć su im pritekle snage od 500 Katunjana predvođene crnogorskim gospodarom mitropolitom Rufimom Njegušom“, navodi Martinović.
Prema njegovim riječima, mitropolit je podijelio vojsku na više manjih odreda koji su u noći zauzeli pogodne položaje i spremili se za napad na tzv. jurišno odstojanje.
NOVI TERMOPILI CRNOGORSKE ISTORIJE
„U praskozorje su izvršili napad na osmanske snage u Lješkopolju i razbili daleko mnogobrojnije protivničke snage. Korišćenjem prednosti terena, usjeka i klanaca, razvlačili su vojsku, odvajali djelove kojima su zadavali silne i energične udarce po bokova“, objašnjava Martinović.
Dodaje da su se manja odjeljenja crnogorske vojske od po nekoliko iskusnih ratnika sa dobrim poznavanjem terena infiltrirala i napadala duboko iza neprijateljske pozadine.
„Zbunjeni osmanski vojnici su bježali, a činjelo se da kao da ih crnogorski jatagani svuda dočekuju. Ali-beg Memibegović je ranjen kopljem i jedva se spasio zahvaljujući brzom i dobrom konju. Njegov zamjenik je pogubljen. U bici je poginuo i komandant katunskog odreda, proslavljeni junak vojvoda Vuksan Nikolin Martinović, koji je sahranjen ispod stećka ispred Vlaške crkve na Cetinju“, navodi Martinović.
Govoreći o broju učesnika bitke, naš sagovornik kaže da se istorijski izvori uglavnom slažu o brojnosti crnogorskih, ali ne i osmanskih snaga čija se brojnost procjenjuje od nekoliko do 12 hiljada vojnika. Slično je, kaže, i sa gubicima.
„Od nekoliko stotina do nekoliko hiljada poginuli i ranjenih osmanskih vojnika. U svakom slučaju, razmjere i pobjeda predstavljaju jedinstven primjer u istoriji ratovanja. To su bili novi Termopili crnogorske istorije“, naglasio je Martinović.
SPARTANCI NAŠEG DOBA
On ističe kako je u istoriji crnogorskog ratovanja bitka kod Lješkopolja karakteristična po dužini trajanja.
„Crnogorske bitke su obično počinjale između 4 i 5 sati izjutra, u zavisnosti od godišnjeg doba i trajale su uglavnom od tri do pet sati. Bitka kod Lješkopolja vođena je duži vremenski period, gotovo cjelodnevno. Sve do večeri, odnosno ranih časova narednog dana. Korišćen je faktor iznenađenja, kao i velika gromoglasna galama i vika kao faktor izazivanja straha i panike“, navodi Martinović.
Prema njegovim riječima, da bi ovakva bitka uopšte mogla da se dogodi tj. da se primijeni metodična taktika koju je koristila crnogorska vojska potreban je bio poseban profil vojnika - crnogorskog ratnika.
„To su bili ljudi sa lakoćom u pokretu, vješti kretanju po kamenjaru i krševitom terenu, tihi i oprezni u pokretima, snažne i žilave fizičke konstitucije, tzv. sušci gorštani navikli "o malo kruha i ruha". Vitki, izdržljivi, suvonjavi, a uporni, navikli od malena da izdrže izvanredne napore. Čelične volje i energije, lako pokretljivi sa vjerom u ispravnost i opravdanost svog postupanja“, istakao je naš sagovornik.
Uvijek sa oružjem, od kojeg se, kako kaže, ni na spavanju nijesu odvajali.
„Vični ratu, od malena stasali u bojeve sve do pozne jeseni života. Zato su ih stranci i putopisci nazivali 'Spartancima našeg doba'”, zaključio je Martinović.
