Svijet

Masakr u Buči jeziviji nego što smo mislili: Na meti Rusa bio i dječji kamp

Masakr u Buči, najteži ratni zločin koji se dogodio od početka ruske invazije na Ukrajinu, mogao bi da poprimi još veće razmjere. Naime, otkriveno je da više je više od 650 civilnih žrtava stradalo od ruskog metka, a ne gelera ili granata i što je najgore od svega - da je meta napada bio i dječiji ljetnji kamp.

Masakr u Buči jeziviji nego što smo mislili: Na meti Rusa bio i dječji kamp Foto: Foto: Sergei SUPINSKY / AFP / Profimedia
BBC/nova.rsIzvor

Sara Rejnsford, novinarka BBC-a uputila se u ovaj kamp kako bi istražila šta se dogodilo u skloništu koje se sada tretira kao mjesto zločina.

Odmah po ulasku u kamp ugledala je kamenje obliveno krvlju. Na podu je nepomično „ležala“ plava vunena kapa na kojoj je jasno uočljiva rupa od metka. U zidu, na kome se nalaze ilustracije scena iz crtaća, bilo je najmanje desetak takvih rupa.

Par koraka dalje naišla je na ostatke ručka tipičnog za pakovanja hrane koju nosi ruska vojska - otvorenu konzervu pirinčane kaše sa govedinom i prazan paketić krekera.

Ipak, od krvavih prizora strašnija je pomisao na to da je više od 650 ukrajinskih civila u Buči bilo prisiljeno da moli za milost, umjesto koje su na kraju dobili metak.

Foto:EPA-EFE/ROMAN PILIPEY Jedan od njih je i Vladimir Bojčenko koji je je živio u Hostomelu, u predgrađu Buče i u blizni aerodroma gdje su napale prve ruske snage. Kada je njegova sestra Aliona Mikituk odlučila da pobjegne, molila ga je da joj se pridruži. Bio je običan čovjek, ne vojnik, ali je želio da ostane i pomogne. Provodio je dane tražeći hranu i vodu koje bi donio komšijama, i djeci, koja su bila zarobljena u podrumima.

Svakog dana telefonirao je svojoj porodici iz Hostemela kako bi ih uvjerio da je bezbjedan. Aliona je nervozno čekala njegove kratke pozive. Pošto su zalihe ponestajale, pozvala je brata da pokuša da pobjegne, ali tada su već putevi bili blokirani.

Aliona se posljednji put čula s njim 8. marta. Toga dana joj je rekao da ne brine za njega.

„Rekao je da me voli. Osjetila sam strah u njegovom glasu. To je bilo bolno," rekla je Aliona jecajući.

Četiri dana kasnije kasnije viđen je u blizini dječijeg kampa, da bi nakon toga potpuno nestao.

Kada su tijela u kampu otkrivena 4. aprila, među njima je bio i Bojčenko. Aliona je nedjeljama mahnito zvala bolnice i mrtvačnice. Tog dana joj je poslata fotografija njegovog tijela, kako bi ga identifikovala. Znala je da je to njen brat prije nego što je pogledala fotografiju.

„Mrzim ih svakom ćelijom svojeg bića. Znam da je to pogrešno, ali oni nijesu ljudi. Modrica se ocrtavala na svakom dijelu njegovog tijela", rekla je sestra ubijenog vojnika.

Priču o stradanju civila u dječijem kampu potrvđuje i svjedočenje Viktora Sitnitskog koji se sada nalazi u zapadnoj Ukrajini.

Kako tvrdi, Rusi su mu svakodnevno polivali noge ledenom vodom, dok su mu obarač držali prislonjen na glavu. Uz to su ga stalno nazivali fašistom, bio je prestravljen. Kaže da je i ruskim vojnicima rekao kako mu je žao što je došlo do sukoba između ova dva naroda.

„Tužno je što su se naši djedovi zajedno borili protiv nacista, a vi ste sada fašisti“, rekao mu je oštro ruski vojnik.

Te večeri se Sitnitskom posrećilo. Kada je počelo granatiranje grada, vojnici nijesu obraćali pažnju na njega i morao je da pobjegne.

Ali, nijesu svi uspjeli da se izvuku. Tijela petorice muškaraca pronađena su kako čuče na koljenima, pognutih glava i vezanih ruku na leđima.

„Znamo da su bili mučeni. Ruska vojska je prešla crvenu liniju. Oni se nijesu borili protiv vojske u Ukrajini, oni su kidnapovali i mučili civilno stanovništvo", saopšteno je iz policije u Buči.

Ipak, ono što ostaje nejasno je to da li su u ruski vojnici kamp koristili kao bazu ili su u njega došli neposredno prije napada. A, ukoliko se ne pronađe onaj ko je rukovodio ovom akcijom, možda ostane i potpuno nejasno.

Portal Analitika