Bijahu nam ti prvi trotineti- dvotočkasi sa vožnjom u stojećem položaju pomalo čudni, nalik nekom stranom tijelu u pokretu. Nekako bude kao sa futurističkog imaginarija.
Dođoše brzo i estetsko inovativno kreativne varijacije na istu temu. Postaviće se povremeno i na marginama pitanje (ne)regulisanosti ovog saobraćaja, ali kapital, kao i uvijek odnese pobjedu. Zakoni idu nešto sporije.
1
No, kako to inače bude, vrijeme sve dovede u red nužnih socio-fizičkih brzina. Prostora, čovjeka i vremena. I kako to sa moćnom ideologijom mašinocentričnog svijeta bude, sve je propagandno pojašnjeno zelenom agendom, efikasnošću, održivim pametnim gradovima, pojmovnikom sa referentne liste globalnih strategija 21. vijeka. Ne treba pretjerivati.
Možda u jednom dijelu to i jeste tako, bude tu i ima racionalnosti, praktičnosti, ali stvari treba gledati i sa druge, neke dublje strane. Sa koje? Sa one koja u kontinuitetu otupljuje čovjekova izvornačula, misao, pokrete i radnje, svodeći ga na mašinu ili (po)slugu mašine.
Posljedice, kao i u svemu, dođu naknadno. I za popravku, po običaju kasno. Ubrzana transformacija (jer, kako drugačije) i poslovanja i društva, zakonito ostavlja značajne promjene u ontološkoj čovjekovoj paradigmi.
Nije to nikakva novost da korporacije danas imaju potpunu kontrolu nad čovjekom. Jedino tako i jesu korporacije. Odbijanje ove istine samo zorno potvrđuje istu. Tek, razvojem raznih pomagala - električnih, digitalnih, mašinsko hibridnih, pod parolom - mantrom o "urbanoj mobilnosti" stigli smoi do električnih cipela. Da, baš tako.
Naime, kompanija "Shift Robotics" nedavno je lansirala inovativni proizvod „Moonwalkers“, tj.električne dodatke za cipele, koje omogućavaju, prema riječima kreatora - novi način hodanja - brzinom trčanja, što znači da u njima možemo hodati dva i po puta brže nego inače. Jedno punjenje baterije trebalo bi da omogućiputovanje do deset kilometara.
Zahvaljujući AI pogonu cipele se prilagođavaju hodu, što ne zahtijeva dodatnu vještinu. Potrebno je samo deset koraka da se prilagoditehodanju, kako tvrde inovatori ovog patenta. Tek, ono što danas izgleda čudno, sjutra je već normalno.Već prilagodljivo, do čovjekove neprepoznatljivosti. Dugaje lista te nove normalnosti mašinske ekstenzije čovjeka.
Rekli bi da je cilj jasan - ubrzati čovjeka i od njega napraviti mašinu efikasnosti (rob)ota isplativosti i pune iskorišćenosti u (ne)realnoj jedinici vremena. Jedinici diktata profita. No, taj cilj ide ruku pod ruku sa permanentnim slabljenjem čovjekovih misaono kritičkih čula, kojase danas efikasno podvode u manipulativnu zonu neupitne saglasnosti sa poretkom - diktatom svijeta profita. Pitanje je da li uopšte i postoje neki drugi svjetovi.
Svijet brzine, u kome je svako u pokretu, čak i onda kada je u stanju mirovanja, treba i hoće čovjeka brzine. U brzini je sve, smisao i poredak, iluzija i fantazija, magija i vizija svijeta ubrzanja, u kojem čovjek treba da se samo - ostvari. I to brzo. Da u permanentnoj brzini bude permanentno "srećan".
Tek, brzina kroz permanentni preobražaj i čovjeka i društva generiše nevidljivost i odsustvo detalja koji su prirodnoj cjelini oduvijek davali smisao. Sveukupno, čovjekovo mašinsko okruženje oblikuje projektovanu dvosmislenost u okviru koje je čovjek istovremeno i stvar i njena suprotnost. Po potrebi.
Tek tako (p)ostvaren, fizički, mentalno i socijalno mašinizovan, čovjek postaje integrativni dio urbane mašinske mobilnosti neraskidivo (po)vezan i projektno od mašine zavisan u svim svojim radnjama. Čovjek i (ne)zavisnost.
Konačno, da li čovjek razumije paradigmu svrhe i cilja tog novog, brzog, mašinskog "hodanja". Šta je zadati cilj koji treba postići u okruženju ekrana, algoritma, brzih informacija, robota, čipova, vještačke inteligencije i hibrida?
Što više opslužuje taj cilj, sve je manje svoj, jer biti svoj nije imanentnost profita. Profita po svaku cijenu, ne pitajući za cijenu potrošnje čovjeka, koja je inače bila i jeste niska. Za čovjeka današnjice je mašinsko hodanje. Za njega je mašinizovano mišljenje. Za njega je nova biopolitika. Za njega, za čovjeka u novoj normalnosti antihumane današnjice je gotovo sve ono što ne treba čovjeku. Međutim, društvene mreže i instant profit pravila kažu - naređuju nešto drugo. A pravila su da se poštuju pa i po cijenu omalovažavanja sebe.
Da, to i jeste cilj samoukidanja čovjeka kao misaonog bića. Cipele na baterije, pa neka misli...
