Predavač medijskog prava na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, docent dr Aneta Spaić, ocjenjuje da je tokom nedavne kampanje za parlamentarne izbore u Crnoj Gori bilo uvredljivih ili pretjeranih riječi ali i da je sve to uobičajeni dio izborne utakmice.
- Nedavno završena crnogorska predizborna kampanja se čini veoma umjerenom, prihvatljive sadržine, poruka i tonaliteta. Konačno, nesporno je da su zabrane govora mržnje, pozivanja na nasilje i diskriminaciju, utvrđena imperativnim normama naših i međunarodnih zakona, ispoštovane u ovoj predizbornoj kampanji, objašnjava dr Aneta Spaić u razgovoru za Portal Analitika. Spaić ističe da se tokom političke kampanje prosto očekuje povećanje tenzija.
- Upotreba uvredljivih ili pretjeranih riječi protiv političara se smatra prirodnim dijelom demokratskog procesa, a sloboda štampe podrazumeva određeni stepen pretjerivanja čak i provokacije u kontekstu javne polemike o stvarima od javnog značaja”, objašnjava dr Spaić, dodajući da je ovo prvi put određeno u slučaju Lingens protiv Austrije (1986) pred Evropskim sudom u Strazburu, u kome je podnosilac predstavke optužen da je upotrebljavao “nacističke metode “, te da je bio „nemoralan, nečastan i oportunista“.
- U drugim slučajevima, odlučenim od strane Evropskog suda, u političkim kampanjima država članica EU fingirana su i teža krivična djela na ime prikupljanja političkih poena. Naime, u slučaju Malisiewicz-Gąsior protiv Poljske (2006,) potpredsjednik parlamenta Poljske je svoju oponenetkinju, podnositeljku predstavke optužio da je kidnapovala njegovu ćerku, dok je istragom utvrđeno da je ona pobjegla od kuće sa mladićem sa kojim je bila u dugogodišnjoj vezi, a koji bio sin podnositeljke predstavke, objašnjava Spaić.
ANALITIKA: Uloga medija je bila veoma važna izbornom procesu, kako su oni odradili svoj posao toko nedavne kampanje za parlamentarne izbore u Crnoj Gori?
SPAIĆ: Nadovezujući se na ono što je ocjena predstavnika međunarodnih posmatračkih misija, koji su cijenili ispunjenost kriterijuma Kopenhaškog dokumenta, smatram da su mediji svoju ulogu watchdog-a odigrali odlično, naročito imajući u vidu način na koji je Javni servis RTCG predstavio sebe ovog puta - profesionalno, moderno i neutralno. Takođe, pojedini programski sadržaji privatnih medija, od kojih bih istakla emisiju „Načisto“ autora Petra Komnenića, su profesionalizmom, u stilu svjetski etabliranog medija, doprinijeli upoznavanju javnosti o kandidatima kampanje, čineći da pripremljeni umiveni govori i često blazirane retorike političkih prvaka dobiju svoju stvarnu dimenziju kada se ogole, odnosno učine konkretnim. Sjetimo se krajnje neprimjerenih prijedloga potencijalnih načina sprovođenja lustracija ili pak negiranja istorijskih činjenica...
ANALITIKA: Što bi onda valjalo dodatno izmijeniti u medijskom pristupu?
SPAIĆ: Međutim, ono što sugerišem, na osnovu prakse nekih zapadnoevropskih zemalja, i naročito SAD-a, sa aspekta organizacije kampanje i uloge medija u njoj, a zarad boljeg informisanja javnosti, je personalizacija kampanje, odnosno njenih aktera.
Uključivanjem i elemenata personalnog iz života političkih kandidata odnosno pretendenata na mjesta javnih funkcionera, učinilo bi se da se „propovijedanje“ o moralu, pravdi i drugim vrijednostima dopuni životnim ličnim izborima: Saopštavanjem neke vrste porodične biografije, odnosno predstavljanje životnih partnera i članova najuže porodice. Ovaj novi pristup tretiranja pitanja uloge kampanje bi mogao biti inaugurisan upravo od strane medija, kao nosilaca demokratskog procesa.
ANALITIKA: U posljednje vrijeme primjećujemo da mediji narušavaju načelo „svako je nevin dok se ne dokaže suprotno“, kao što je bio slučaj sa anketom FPN-a, gdje se pojedincima praktično već presudilo. Koje je Vaše mišljenje?
SPAIĆ: Jedno od ključnih pravnih načela na kojima počiva svaki demokratski pravni poredak je prezumpcija nevinosti. Kršenje principa ove snage u slučaju ankete FPN, tačnije rečeno specifične metode post-izbornog barometra exit poll, samo potvrđuje nedostatak onog što mi u pravu zovemo bona fides, tj. odsustva dobre namjere, iskazane od pojedinih medija i drugih aktera, čija je uloga kontrolora demokratičnosti društva time značajno osujećena.
Naime, anketa FPN-a je otvorila dva ključna pitanja. Prvo, da li je zakonito anketirati javno mnjenje nakon obavljenog tajnog glasanja, i drugo, da li je RTCG imala obavezu raspisivanja tendera za tu vrstu usluge. I jedno i drugo pitanje je expressio verbis utvrđeno normama nacionalnog prava: Zakonom o medijama članom 2 stav 3 kojim se utvrđuje mogućnost i zakonitost anketiranja javnog mnjenja nakon obajvljenog tajnog glasanja, i Zakonom o javnim nabavkama, član 3 stav 3 tačka 1 kojim se propisuje da za potrebe televizijskog emitovanja obaveza raspisivanja tendera - ne postoji.
Interesantno je da i pored ovih jasnih zakonskih rješenja zlonamjerne špekulacije nijesu izostale.
ANALITIKA: Obzirom na to da je kleveta izbrisana iz Krivičnog zakona, na koji način se sada ovi sporovi mogu rješavati? SPAIĆ: Za razliku od većine evropskih zemalja, a u skladu sa preporukom Savjeta Evrope, Crna Gora je dekriminalizovala klevetu, čime je određeno da se povreda prava na čast i ugled tretira kao građanski delikt, a ne krivično djelo, te se iznošenje ili pronošenje štogod neistinitog što škodi časti i ugledu nekog lica ima utvrđivati u građanskoj parnici, a ne u krivičnom postupku. Dakle, brisanjem klevete iz Krivičnog zakonika, ne znači da je svaki vid odgovornosti ukinut. Zbog pretrpljene štete usljed iznošenja nečeg neistinitog, što je naškodilo časti ili ugledu lica, oklevetani - odnosno subjekat lezione informacije, postojanje štete može dokazivati u parničnom postupku odštetnim zahtjevima.
ANALITIKA: Afera „Listing“ je ostala do danas neriješena. Novinari su se branili govoreći da se radi o istraživačkom novinarstvu. Kako bi Vi prokomentarisali ovaj slučaj?
SPAIĆ: Afera „Listing“ je otvorila dva važna pitanja. Prije svega, da li su novinari postupili u skladu sa principom dužne novinarske pažnje i time se oslobodili odgovornosti? Potom, da li država mora snositi odgovornost za nečinjenje odnosno za nedovoljnu efikasnost u čuvanju državnih i službenih informacija?
Novinar ima pravo da, kada dođe u posjed državne, vojne, poslovne i službene informacije ili čak one koje su prikupljene na nedozvoljen način, a tiču se javnog interesa, plasira javnosti, odnosno da ih objavi bez odgovornosti i bez obaveze da zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti ukaže na identitet izvora. U skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, informacija čija neistinitost nije mogla biti utvrđena ni u konsultaciji sa najmanje dva izvora može biti objavljena.
Medjutim, čini se da u ovom slučaju urednik nije napravio dvostruku provjeru, te nije postupio u skladu sa dužnom novinarskom pažnjom.
S druge strane, propust države da informaciju u svom posjedu održi tajnom, odnosno da preduprijedi njeno curenje i objavljivanje, mora biti kažnjen, bilo na način da „plate“ oni koji je predstavljaju, odnosno otjelotvoruju njeno postojanje, što se desilo u ovom slučaju, ili na neki drugi način. Činjenica da afera nije dobila sudski epilog odnosno da još uvijek nijesu identifikovana lica iz Uprave policije koja su unijela neistinite podatke u listing dodatno upućuje na neefikasnost i nesposobnost državnog aparata da se nosi sa dodijeljenim ovlašćenjima.
ANALITIKA: A da li sporno curenje informacija u aferi „Telekom“ može spadati u „opravdan interes javnosti da zna“?
SPAIĆ: Iako norma crnogorskog zakona definiše da se svaka državna i službena informacija, čak i ona koja je prikupljena na nedozvoljen način, može plasirati javnosti, ako postoji interes javnosti da zna, ovo je slučaj gdje se opravdani interes javnosti da zna ne može odrediti, jer je postupak utvrdjivanja relevantnih činjenica i elemenata eventualnog krivičnog djela još u toku.Naprotiv, otkrivanje informacija je moglo ugroziti postupak utvrdjivanja istine u vezi sa navodima slučaja, te na taj način javnost dovesti u zabludu i udaljiti je od onoga na šta ima pravo. Situacija bi bila značajno drugačija ukoliko bi nakon okončanog postupka procurila konačna ili upućujuća informacija za koju bi postojao „opravdani interes javnosti da zna“.
ANALITIKA: Da li ima neki zanimljiv slučaj u praksi Evropskog suda za ljudska prava, gdje možemo da skiciramo šta zaista predstavlja interes javnosti da zna?
SPAIĆ: Jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava je veoma bogata kada je riječ o pitanju uvtrdjivanja javnog interesa, odnosno interesa javnosti da zna, a slučaj Martin i drugi protiv Francuske iz aprila ove godine je posljednji u nizu.
U ovom slučaju podnosioci predstavke su bili novinari francuskog lista Midi Libre. Godine 2005. objavljen je članak u kojem su citirani djelovi nacrta izvještaja koji je tada bio povjerljiv, navodeći da je Regionalna revizorska kancelarija regije Languedoc-Roussillon kritikovala rukovodstvo regije zbog loših javnih finansija. Protiv novinara je podnijeta krivična prijava zbog povrede povjerljivosti i upotrebe povjerljivih dokumenata. Sud je smatrao da su novinari, izvještavajući o upravljanju finansijama-javnim sredstvima od strane izabranih zvaničnika, otvorili pitanje od velikog značaja za javni interes, te su zaključili da upravo takvo postupanje čini srž uloge medija u demokratskom društvu, i da se od njih zahtijeva da informišu i upozore javnost naročito o lošim vijestima, čim ih se domognu.
ANALITIKA: Kako komentarišete činjenicu da još uvijek niko nije odgovarao za objavljivanje matičnih brojeva, sa „spornih“ biračkih spiskova, prije izbora, koji predstavljaju kršenje prava na privatnost, kao i nezakonito objavljivanje ličnih podataka?
SPAIĆ: Ograničavanje ma kog konvencijskog prava, u ovom slučaju pravo na privatnost, podrazumijeva kumulativno ispunjenje uslova određenih precedentim pravom. Ograničenje mora počivati na utvrđivanju distinktne linije između onoga što znači pravo na privatnost i onoga što je potreba javnosti da zna. U svakom slučaju, testiranjem opravdanosti ograničenja – kršenja prava na privatnost, postavlja se pitanje njegove legalnosti, legitimnosti, neophodnosti i proporcionalnosti postojanja odnosno „snažne i neodložne društvene potrebe“ (standard Evropskog suda) zbog koje ograničenje prava na privatnost i postoji.
Moglo bi se reći da - ako je u ovom slučaju postojala potreba da se javnosti i državi ukaže da nepravilnosti u biračkom spisku - objavljivanje matičnih brojeva nije bilo proporcionalno tom legitimnom cilju. Tačnije, isti efekat uklanjanja eventulanih nepravilnosti i ukazivanju javnosti na njih bi se postigao i da su objavljeni spiskovi bez matičnih brojeva ili makar bez posljednje dvije brojke u nizu. Morala se naći ravnoteža između dva jednako zaštićena konvencijska prava: prava na privatnost, zajemčenog članom 8. i prava na slobodu izražavanja zajemčenog članom 10. Evropske konvencije.
Živimo u društvu koje se smatra nastajućom demokratijom, u kome najvažniji društveni akteri – država, političke partije, civilni sektor i pojedinci često nemaju dovoljno svijesti i informacija o obavezama, pravima, njihovoj zaštiti, čime objašnjavam nepozivanje na odgovornost onih koji su objavili matične brojeve građana.
ANALITIKA: Kako Vama izgleda medijska scena u Crnoj Gori; da li mediji doprinose demokratičnosti društva, ili su pak, nekada, previše u službi političkih interesa?
SPAIĆ: Medijski pluralitet kao i instutucionalna sloboda medija u Crnoj Gori nijesu dovoljan garant profesionalnosti medija, niti sami po sebi mogu da preduprijede haotični i nesređeni medijski prostor čiji smo svakodnevni svjedoci.
Čini se da je jedan od problema medijske zajednice Crne Gore politička obojenost. Zbog političke ostrašćenosti nerijetko dolazi do raznih medijskih spinovanja, zavisno od političkih ili ekonomskih interesa čime se ključni principi profesionalizma, nepristrasnosti i struke često dovode u pitanje.
Aleksandra STANKOVIĆ
