Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
„U zemlji krvi i meda” - meda nema; prva je poruka ovog filma. Druga je: krvi ima na pretek a za med se valja pobrinuti, ali ga još nema, ni dvadeset godina nakon rata u Bosni.
Rediteljski prvijenac holivudske dive Angeline Džoli ništa ne otkriva, samo ovjerava već viđeno a prećutano; dogođeno a zaboravljeno. Anđelina je presjekla ovdašnju učmalu svijest i savjest i iščupala nam temu iz oba oka... I što je najvažnije, nije napravila američki film, nego domaći kao da je naša raja, što bi u Bosni rekli. Glumci, likovi, karakteri, jezik, ambijent, kostim...sve domaće i sa lica mjesta, samo ona sa strane... Otimanje, pljačkanje, nasilje, silovanje, zločini, logori, etničko čišćenje, masovne grobnice, sve domaće...njena je samo opomena! Toliko je to sve odavde i od nas da nam to niko uzet neće i kad bi htjeli da ga se otarasimo.
Domaće ćutanje: Da, upravo je problem u domaćem ćutanju. Svi učesnici potonjeg rata su štitili svoje zulume i zulumćare, unaprijđujući ih u patriote i savjetnike nove vlasti, u diplomate i državnike. To je bilo, biva, i još će durati dok se ne udari na trag svijema, ili ih biologija po svojim zakonima ne pomete.
Bilo je domaćih pokušaja da se ta tema tretira na filmu, ali u tim filmovima svi su barabar krivi, nema krivljih, nema zloglasnih izazivača, svi su izazvani od anonimnog krivca. Angelini je pukla pogibija (?) što je pokazala i prikazala izvor zla i izazvala sve krivce na etički a ne etnički megdan. Nije naročito akcentovala nikoga, akcenat je na moralu! Ali izazivači su se sami prozvali. Zvanična statistika ih je potvrdila. U filmu je citira general srpske vojske (R.Šerbežija) i kaže da je 80 odsto teritorije BiH osvojeno, ili već koji procenat, manje je bitno. Na taj procenat su Srbi i dan danas ponosni. I bez obzira na sramni ponos, osvajači su u filmu ipak nagrađeni. Džolijeva ih je kroz glavni lik srpskog oficira Danijela (sina generala koji se ponosi statistikom), uplela u ljubav koju ni krvnički rat ne može da raspara s Bošnjakinjom Ajlom (Zana Marjanović). Glavni junak (Goran Kostić), ne liči na uzore, nema onduliranu ćubu ka Radovan Karadžić, niti je zlopogleđa ka Ratko Mladić, niti ima međeđe obrve ka Krajišnik. Nije ni ljepotan ni pametar, već obični zaljubljeni Srbin koji voli etničkog neprijatelja u ratu u kome je etnička ljubav smrt na prvi pogled. Takvih je bilo malo, ali bilo je. I ta ljubav pobjeđuje sve dok svi ne uvide da je pogubljena svaka ljubav u BiH, bez obzira ko je osvojio u procentima. Šta oćeš više od Angeline koja ti nije ni rod ni popmozi bog.
Zločin u pola osam uveče: Televizija je bila ratni kabadahija broj jedan. Trojni pakt Beograd-Pale-Podgorica funkcionisao je ka sat. Vapili su za razmjenom zločina. Tako smo iz prve ruke gledali kako iz studia BG, otac Filaret svjedoči s lažnom dječjom lobanjom o zločinima neprijatelja. Pripovijedano nam je, bez dokaza, o ogrlicama od dječjih prstića...ali nije kako Arkan šutira već usmrćene žrtve zločina u Bijeljini. Voditelj dnevnika sa Pala prvo bi repetirao pištolj u objektiv, pa onda nazvao dobroveče. Bilo je zla u izobilju. TV-stimulativi danju i noću su nas razjarivali za juriš na etničkog neprijatelja...do istrage naše ili njine. Inicijatori iz Beograda su zastirali cvijećem zla put svojim tenkovima, da iznutra podrže okupaciju zajedničke zemlje. Rat krvi i tla bez i kapi meda. Ratni reporteri su proizvođeni naprečac, za jedan dan. Prijemni zadatak je bio: donesi zločin u studio! Ako ga nema izmisli ga!?...Kao tadašnji urednik državne TVCG Emilo L, koji je u Dnevniku slagao stidne dlačice, kao navodnu kolekciji nekog neprijateljskog silovatelja koji je silovane čupkao za uspomenu. Sav u modricama morao je da svjedoči bez dokaza a dlačice je mogao iščupati i sam urednik iz svoje stidne glave. Nikakve razlike bilo nebi.
Napisao sam mu tada u Monitoru, uz blagu kletvu: bože ti Emilo stidne dlačice krasile brnjicu kad brčišta nemaš...a možda sam mu i gore reka. Tada je, taj monstruozni performans, predstavio insan koji sada zastupa svoje istomišljenike u parlamentu Crne Gore i odande sica na CG sučim će izać pred Evropsku Uniju. S njim sigurno oće! Ko sve može u Parlament, demokratijo grob ti se propa. Još ga citiraju u Dnevniku bez obzira na njegove i crnogorske stidne dnevnike. Eto, te i takve pogađa Anđelinin film.
Artisti i modeli: Ti i takvi tragovi bi svakog stavraoca inspirisali za umjetničko djelo, svokoga osim domaćih umjetničkih uškopljenika. Oni njeguju svoje zločince da im duže traju. Pjesmice im sastavljaju. Sličice im crtaju. Karakterne crte im poravljaju. Neznaju da o svom zlu treba govoriti sobom. Jedino se tako mogu tuđa usta začepiti. Od svijeta nemamo mnogo priznatih umjetnika a zločinaca imamo na pretek. Crna Gora ih je i izvozila. Olakšavajuća okolnost je što ti i takvi sebe lako unaprijede u Srbe a ovi njih još lakše u junake. Na kraju svi olade ili u Srbiji ili u Hagu.
O ovom kao i o svakom filmu se može raspravljati u kinestetičkim kategorijama, ali ovi koji protestvuju, od Anđeline traže pomilovanje. Anđelina nije Amfilohije da svaki zločin aminuje a zlikovca pomiluje. Film nije artizam ograničenih, već umjetnost bez granica. Ovaj film je prije projekcije etiketiran kao kontraverzan i antisrpski. Ako je antisrpski tu kontraverze nema; ako je ima, onda je anti i za one druge. Od svega je ipak najupečatljiviji eho beogradske premijere. Naslov: ’’Fijasko u Beogradu!’’ Tako je: Fijasko! Na premijeru je došlo 12 gledalaca i 10 novinara. Za broj gladalaca – vrlovažno; ali broj novinara je veoma važan...ni četvrtina neke lokalne redakcije od desetina i desetina glasila u prijestonici najveće zemlje u regionu. Otprilike toliko ih je bilo i protiv rata ’91. Dvadeset godina ni makac smjesta. To je tragedija na koju je malo ko obratio pažnje. A film ’’U zemlji krvi i meda’’ je samo ljubavna drama.
P.S. Angelina, alal ti muda...A vi domaći izdajnici istine...marš u ćošak.
