Seksualno uznemiravanje djece je , kako ističe, vrlo kompleksna tema, jer taj čin ostavlja trag na život djeteta žrtve.
“U praksi je dokazano da su djeca izložena zlostavljanju u svakom mogućem okruženju, počev od porodičnog, koje bi trebalo da bude najsigurnije, do okruženja koje se tiče njihovih bliskih srodnika , škole, te ostalih okruženja gdje se djeca kreću”, objašnjava Mijušković.
Mnogo je međunarodnih dokumenata koja ukazuju na ovaj problem i koja obavezuju države na koji način najbolje da primijene zakone i pomognu, ističe Mijušković, i to počev od Konvencije o pravu djeteta do niza drugih akata.
“Crna Gora je potpisnik svih njih. Ti dokumenti su sastavni dio našeg pravnog poretka i to je oblast koja je na adekvatan način tretirana. Kada smo na terenu konkretne primjene, tu stvari postaju malo složenije.Osim edukacije djece, veoma su važne i edukacije stručnih lica, kako bi ona mogla da prepoznaju nasilje i pomognu djeci”, kazala je Mijušković.
Institucija Zaštitinika trudi se, kako kaže, da na prilagođen način objasni što je to seksualno zlostavljanje, kako i kome ga treba prijaviti.
“To je neophodno objasniti u najranijem uzrastu. Jasno je da su ovo za djecu u Crnoj Gori još uvijek tabu teme, ali moramo pričati o tome. Međutim, nema potrebe nebrojano puta uzimati izjave od djece, već sa djetetom mora raditi tim edukovanih stručnjaka. U Crnoj Gori nemamo dovoljno takvih stručnjaka”, smatra Mijušković.
Takođe, dodaje, veoma su važni jasni protokoli postupanja. Mora se znati kako međusektorski sistem funkcioniše da bi se pružio adekvatan odgovor.
“Moramo se potruditi da damo maksimalan doprinos kako bi djeca mogla da odrastaju u najboljem okruženju. Život djece i njihovo mentalno zdravlje moraju biti svakodnevna briga svakog društva. Negativnih pojava će uvijek biti ,ali moramo imati kvalitetnu reakciju organa i kvalitetnu edukaciju.Jasne politike za zaštitu djece moraju da postoje i ne smije se raditiad hoc“, kategorična je Mijušković.
Podsjeća da se zlostavljanje može desiti bilo gdje, ali je veoma važno da dijete može prepoznti taj čin i shvatiti da ono nije krivo, i još bitnije, da nije ono to izazvalo.
“Važno je da dijete zna da ima nekog kome može da se povjeri , bilo da je to stručno lice, neko od rodbine ili prijatelja ili da jednoistavno zna da postoji SOS telefon”, kaže Mijušković.
Institucije u Crnoj Gori, vjeruje, imaju kapacitet da iskorače i kvalitetno urade svoj posao u cilju zaštite djece.
