Stjepko Gut ili Stiv Gut, kako ga još znaju sa druge strane Atlantika, je neko ko je prošao mnogo, spoznao mnogo i svirao mnogo. Istovremeno je na istoj bini izvodio džez numere sa onima koji su tu muziku stvarali. Ali danas, nakon skoro četiri decenije provedene u svijetu džeza, najviše mu nedostaje njegov najbolji prijatelj, Nikola Mimo Mitrović. Zato je večerašnji koncert, na kome će nastupiti i druge njihove kolege, poput Milivoja Markovića, Mihaila Blama i Miloša Krstića, posvećen poznatom budvanskom trubaču koji je nedavno preminuo.
- Ne mogu o Mimu da govorim kao o kolegi, jer je on meni bio najbolji prijatelj i kum – kaže Stjepko, podsjećajući na prave vrijednosti koje se vezuju za ove dvije riječi, u posljednje vrijeme tako često korištene u negativnom kontekstu.
Pravi prijatelj, Mimo: Zato Mimov prijatelj pojašnjava da onda „kada nam najdraži odu, nedostaju nam riječi“. Mimu je i posvećen veliki koncert posljednje večeri manifestacije „Mjesec poštovanja džeza“.
- Bili smo skoro 40 godina najbolji prijatelji. I Mimo je bio, prije svega, divan čovjek. Zaista je to bio! Ako ti se nešto desi, gdje god da si, on će momentalno da krene da ti pomogne. Pješke, ako nema prevoza, stići će za tri, pet dana, ali će stići da ti pomogne. Rijetki su ljudi u životu na koje čovjek može potpuno da se osloni, da imaš potpuno povjerenje, a on je bio takav – prisjeća se Gut Mitrovića.
- Priča o njemu je neka sasvim posebna priča, i to je nešto što svi, koji su sa njim radili, znaju. Kada se sve to desilo, odmah su mi se javile i kolege iz ansambla, Mića Marković i Mića Jakšić. Marković mi je rekao: „Nisam ovo još vidio. Desi se da neko ode i obično ga polovina žali, a druga polovina ćuti ili ne reaguje. Ali sada... Svi iz orkestra, koji je bio na probi kada su to saznali, su stali. Baš ih je pogodilo“. Jer, Mimo je prema svima bio izuzetan – prenosi Stjepko utiske kolega iz beogradskog Big Bend RTS.
Sve je više odličnih džezera: Sekstet Marković - Gut, kao i nekoliko drugih džez ansambala, još sedamdesetih godina su proslavili izvođače sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Nije ih bilo mnogo, ali se za njih i danas zna širom svijeta. No, danas je sve više imena iz džez muzike koja postaju popularna i stiče se utisak da je sve više mjesta na kojima se ta muzika može čuti. Gut to objašnjava ovako:
- Ne bih rekao da džeza sada ima mnogo više. Ima više svirača, to je tačno, zato što je sada mnogo više škola nego što ih je bilo prije četrdesetak godina. Konkretno, u vijeme kada sam ja otišao na visoku školu, '73. godine, Evropa je imala dva odsjeka za džez. Zamislite samo grupu nas koja je sredinom 70-ih, recimo: po pet – šest u generaciji je izlazilo iz svake škole. Danas u Evropi ima najmanje 500 odsjeka za džez na muzičkim akademijama. Zato ih sada izlazi mnogo više sa studija i svi hoće negdje da sviraju – pojašnjava predavač na prestižnim svjetskim akademijama, uz komentar da „više je džeza danas posljedica većeg broja odličnih, mladih muzičara“, koji se sada bore za „opstanak“, jer mjesta za sviranje nema mnogo više nego što ih je bilo u vrijeme kada je on počinjao.
Piti vodu sa izvora: Stjepko se rado sjeća vremena kada je svirao sa „ljudima koji su stvarali džez muziku“ poput Lajonela Hemptona, Vinsa Benedetija, Sala Nistika, Klark Teri i Keni Vošington, i smatra da je „imao sreće“ da sa njima radi.
- To je bio moj san: da stanem pored njih, da „ne pijem vodu“ dvjesta metara dalje, nego tu, na izvoru, jer tek onda znaš kakva je. Imao sam sreću da sviram sa njima, što znači i da učim pravi pristup toj muzici. Godine prolaze, mnogi od njih više nisu živi, ali neki, poput Klarka Terija i danas sviraju sa žarom sa kojim su to radili prije pedeset i više godina – ističe Gut i kaže da je tim džez izvođačima on bio ono što su mladi džezeri njemu danas.
- I ja, kao stari svirač volim da radim sa mladima, zato što donose onu energiju, žar i želju da sviraju, da „sve staviš na jednu kartu“, što s godinama neki više ni nemaju u sebi. Kada sviram sa mladima trudim se da moja energija bude poput njihove. To meni mnogo znači, a vidim da i njima, jer uče od mene isto ono što sam ja od starih učio: da nije bitno da li imaš 60 ili 25 godina, nego ako uzmeš trubu u ruke, onda sviraj! Dok god možeš – sviraj!
Začarani krug znanja: Gut, ipak, podvlači da mladi džez muzičari danas nemaju često mogućnosti da se nađu pred publikom - jednom u desetak dana - i da se mnogi od njih snalaze dajući privatne časove ili predajući po školama. I to budućim kolegama koji će se, najvjerovatnije, jednog dana naći u istoj situaciji, „čime sve već postaje začaran krug“, zaključuje on.
- Zato treba da u svakoj državi postoji neka državna institucija za kulturu, koja bi pomagala džez muziku prema svojim mogućnostima, kao što to čini sa pozorištem ili klasičnom muzikom. I Crna Gora, eto, priprema mlade koji kreću u svijet da studiraju muziku i, evo, već sada odlaze neki na strane akademije i studiraju, sa najmerom da se jednoga dana vrate. I treba da se vraćaju, da budu jednom nogom u svijetu, da svuda sviraju, ali da znaju odakle su došli i da se tu vraćaju i šire svoje znanje i umijeće – zaključuje Gut.
A u učenju će im umnogome pomoći i dio zaostavštine Mitrovića. Kako priča njegov najbolji prijatelj, Mimo je uvijek imao veliku želju da svoje znanje prenosi djeci. Zato je sakupljao literaturu, čiji će jedan dio uskoro biti poklonjen muzičkim školama u Podgorici i Budvi, kao i budvanskoj Gradskoj muzici u kojoj je svirao. Na kraju, Stjepko se još jednom osvrće na višedecenijsko prijateljstvo sa Mimom.
- Trudim se da iz našeg druženja ponešto naučim i zadržim. Da li mi Mimo nedostaje? Da. I ne mogu više ništa o tome da kažem osim - da se nadam da je na boljem mjestu.
Kristina Jerkov
