Kako je kazao, nije siguran da Ustavni sud može, i da je u njegovoj ingerenciji, da ulazi u motiv zakonodavca.“On samo ocjenjuje ustavnost norme, a ne može da ulazi u motive zakonodavca”.
“Od kako je svijeta i vijeka na ovim prostorima, vazda se, pored državljanstva, tražila nacionalnost, i to je bilo u dokumentima svih generacija”, rekao je Mitrić.
Prema njegovim riječima, ubacujući sintagmu “etnička pripadnost” nepotrebno se dovode u zabunu oni koji se budu izjašnjavali.
“Nepotrebno dovode u zabunu svoje građane, posebno one koji su “manje obaviješteni” o tim izrazima i njihovom značenju”, rekao je Mitrić.
On se pita koji je bio motiv zakonodavca kada je naveo odrednicu “etnička pripadnost”. “A u svim dosadašnjim zakonima i dokumentima pominjala se nacionalnost i to je opštepoznati pojam i pravni institut”.
Formulacijia o etničkoj pripadnosti, smatra Mitrić, zbunjujuća je za 90 odsto stanovništva.
“To je ne samo zbunjujuće nego i neobjašnjivo, i potpuno nepotrebno. Svaki popisivač treba da objašnjava šta znači etničko porijeklo, državljanstvo”, rekao je Mitrić.
Formulaciju “maternji jezik kao prvi jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu u kući” Mitrić vidi kao potpuno nerazumljivu zakonsku normu.
“Ta pravna norma, “maternji jezik kao prvi jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu u kući”, može da provocira višeslojne i višestruke odgovore, zavisno od uzrasta”, rekao je Mitrić.
On je kazao da ne bi znao kako bi na to pitanje odgovorio.
“Evo, pored svih škola, je ne bih znao je li to srpski ili crnogorski. Kad su me novinari tokom donošenja Ustava pitali kojim jezikom govorim rekao sam – zborim crnogorski, a pišem srpski. Tada nije bilo crnogorskog pravopisa”, naveo je Mitrić.
On je istakao da je pravna odrednica za jezik u Zakonu o popisu nerazumljiva.
“Čini mi se da je motiv zakonodavca, odnosno politička volja većine bila da, ako hoće da im nešto prođe, najlakše ga je napraviti u oblandi - da to što više građana ne razumije”, rekao je Mitrić.
Prema njegovim riječima, još strašnije je to što popisivač ima veliki uticaj na odgovor građanina.
Mitrić je kazao da se u njegovoj kući, i u njegovom najranijem djetinjstvu govorilo “ś”, na primjer śekira i śedi, kao i đevojka, đed, ali ne i “ź”.
“Ali smo u tadašnjim pismenim zadacima iz srpsko-hrvatskog pisali sjekira, sjedi i djevojka i djed”, rekao je on.
Prema mišljenju Mitrića, formulacija postavljena u Zakonu, aludira da se građani izjasne za crnogorski jezik.
“Jer smo svi govorili ś, i oni koji se izjašnjavaju kao Srbi”, dodao je on.
Prema njegovim riječima, i u tom dijelu oko jezika, opet je u pitanju motiv zakonodavca – “šta je pisac htio da kaže”.
