Posljednji dani oktobra u planinama iznad Plava svjedočili su da se nešto čudno događa sa zelenim pokrivačem u zoni Nacionalnog parka „Prokletije“. Nije riječ o nezakonitoj sječi sa kojom država i ekolozi pokušavaju da se izbore širom Crne Gore, već o pošasti zbog koje lokalna zajednica vapi da nadležni, dok još ima vremena, sprovedu sanitarnu sječu suvih i uništenih stabala, koja su se „ugasila“ pod invazijom štetočina - potkornjaka, i time presijeku najezdu i spriječe stradanje ostatka šume.
Taj insekt, kako mu samo ime kaže, živi pod korom drveta, gdje se razmnožava i hrani, uništavajući zaštitni omotač stabla, što dovodi do brzog i kompletnog sušenja. Sa takvog stabla potkornjak se dalje koncentrično širi na druga birajući prvo ona slabija, da bi u posljednjoj fazi, čitva smrekova šuma bila na meti.
U početku potkornjak napada stabla koja je oborio vjetar ili snijeg, a kada se dovoljno namnoži, onda svako manje otporno, postaje njegov plijen.
Red poteza
Nauka i izvještaji sa terena kažu da strada dominantno smrča. Četinar plitkog korijena koji u poremećenim klimatskim uslovima zbog godina izražene hidrološke suše - kada su padavine skoncentrisane i obilne kada najmanje šumi trebaju, a nema ih tokom ostatka godine. Fiziološki načeto stablo postaje meta raznih parazita i plijesni koji mu dodatno oslabe imunitet - i na kraju na scenu stupa potkornjak da upiše svoje tragove pod korom.
Jedna od ključnih mjera, kada stvari počnu da izmiču kontroli i propusti se rana reakcija u vidu postavljanja feromonskih klopki za mužjake ovog insekta, je sanitarna sječa i uklanjanje oboljelih stabala koja su „rasadnik“ potkornjaka. U ovoj zoni zadnji put je odrađena prije 10 godina, što je uticalo na suzbijanje problema. Od 2020. pojava takozvane „sušike“ je uznapredovala.
Da su adekvatne mjere prevencije, kao i sanitarne u vidu sječe i uklanjanja bolesnih stabala, izostale svjedoči i predio guste šume ispod razlokanog planinskog puta koji nosi ime - Vragonos.
Naziv je interesantan, kao i mnogi toponimi i oronimi širom Crne Gore. U aktuelnom momentu opravdava ime. Ne zbog kakvih mitskih i onostranih pojava, koliko upravo zbog potkornjaka. I ovdje je, u početku, napao izvaljena stabla, a kada se dovoljno namnožio, onda svako manje otporno, načeto sušom ili vremenom. I tako, sa drveta na drvo - u Vragonosu, đavo je ponio šumu. Mnoga su stabla oborena i trunu, pritiskaju mlade izdanke smrče.
Na putu do Vragonosa, sa našim domaćinom Nedžadom Cecunjaninom, jednim od preostalih malih drvoprerađivača iz Plava, uspeli smo se putem od Bogajića, preko Kofiljače do Đuričanke.
Nakon uspona uz Kofiljaču (Kopiljaču), prva pozicija je bila sedlo sa kojeg se kao na dlanu vide Plav i Plavsko jezero u podnožju moćnog Visitora, iza kojeg se nazire Zeletin sa svojim stoljetnim stablima koja još nekako odolijevaju motornim šegama.
Na drugu stranu, u zoni Nacionalnog parka, pogled se pruža ka Metehu, Treskavici, Babinom Polju... U toj zoni, dokle kod oko dopire zelena četinarska šuma je prošarana sivim tonovima.
Nove larve
Kada smo krenuli da se penjemo ka Đuričanki, naišli smo izbliza na potvrdu priče. Suva stabla kraj puta, ne samo stare smrče već i biljke koje nemaju više od deset ljeta. Kad zagrebete koru načetih smrča, štrče larve i „lutke“ iz kojih će se izleći ko zna koja generacija potkornjaka ove godine. A obično ih u normalnim meteorološkim uslovima ima dvije, ali im je suvo i toplo vrijeme pogodovalo.
Kad sa puta, kojim se sigurno može proći samo terencem, zađete među debla, vidite da prethodni panoramski prikaz i snimak kamere oslikava samo dio devastacije. Mnoge smrče čiji se vrhovi iz daljine još zelene, izbliza su do polovine ili više od dvije trećine – gotovo mrtve. Samo štrči završni dio koji još crpi sunce i svjedoči izdisaju bolesnika koji teži šumskoj (po)stelji.
Tako je svuda na toj trasi. Od Đuričanke, pored Karaljopinog katuna, niz šumu Vragonosa sve do Treskavca. Da, Treskavca, koji se nalazi u produžetku Treskavice, ali su oronimi različiti. Kraj Treskavca je Mala hrid, potom Bjeluha. A kada pogledate ka sjeveru, desno se nazire (H)ujkov krš, a lijevo od njega Hridski krš, pod kojim je, sa druge strane, planinsko jezero.
Ista slika tamnih tonova, vidi se sa Hotskog brda, odakle se uočava da je potkornjak zahvatio i Košuticu u daljini.
Prema riječima Cecunjanina, nekada nije bilo ovako, odnosno upravo je bilo drugačije u starom sistemu i gazdovanju šumama od strane države.
Davno prošlo vrijeme koje on pamti jer mu je otac od 1963. do 1993. godine radio u drvnoj industriji.
- Bilo je 10 sektora ili kvadranata, kako god to nazvali, u kojima se sjekla šuma. Ali ne linijski, već probiranjem, i eliminacijom onih stabala koja su u zenitu životnog vijeka. Takva pozicija na kojoj je odrađena sječa ne bi se dirala narednih 10 godina, što je davalo prostora šumi da se obnovi. Dakle, uklonite prvo obaljena stabla, za sanitar, onda ona koja su pri kraju vijeka, i tako redom. Nakon decenije svjedočili bi da se gotovo nije poznavalo gdje se ranije sjeklo, jer su mladi izdanci dobili prostor. Ali se tada znao red - kaže Cecunjanin.
Red je davno izgubljen, kaže sagovornik, a sa njim i cijela jedna grana privrede.
- Prodata je u bescijenje pilana u Plavu sa kompletnom efektivom, placem, mašinama, od kojih je živjelo 500 građana. Zaživio je u međuvremenu koncesioni sistem sječe šume u kojem je svako vukao na svoju stranu. Onda je uslijedila zaštita parka i zabrana svih aktivnosti, a da niko u tom periodu nije ukalkulisao potrebe domaćeg stanovništva. Mladi su se raselili, nema ni prostora ni sadržaja da seosko stanovništvo bude više vezano za katune i planinu. A bez njih nema ni pravog turizma, niti proizvoda koje treba ponuditi turistima – od smještaja, mlijeka i sira, do autentičnih koliba, suvenira - kaže Cecunjanin.
Ko treba da vodi brigu
I umjesto da park, prema njegovim riječima, vodi brigu o šumi, preovladavaju stavovi da se ona mora prepustiti prirodi i da će se priroda sama pobrinuti za sebe.
To prema njegovom viđenju stvari, a i mnogih sa ovog područja, čiji katuni i kućišta još traju na ovom podneblju, nema mnogo veze sa realnošću.
- Posebno ne u izmijenjenim klimatskim prilikama kada posljednjih dana oktobra u ovim planinama boravite u majici kratkih rukava, a izvori jedva da toče - napominje on.
Kako kaže, mnogo toga se poremetilo, i šuma, posebno kada je napadnuta bolešću, ne može više sama da se odbrani bez pomoći čovjeka.
Suva stabla, ističe Cecunjanin, imaju i mrtav korijen, on ne vezuje više ni vodu za sebe. A pritom, kada se stablo sruči na zemlju i izvali, to uništi na desetine mladih izdanaka koji, navodi sagovornik, ne dođu u priliku da se vinu ka suncu.
- Ne pričam ovo zbog ličnog interesa, kao mali drvoprerađivač i vlasnik privatne firme - radionice, koja ispunjava sve obaveze prema državi. Drvo za izradu namještaja kupujem na tržištu i ne zavisim od ove šume u ekonomskom smislu. Govorim kao čovjek čiji su preci, a i ja sam, porasli uz šumu, i ona kraj njih. Od nje su živjeli i jako im je bilo stalo da ta šuma živi i traje i da od nje imaju koristi i buduće generacije. Tako da me boli duša kad od mog sela izađem sa familijom na izlet do izvora Ruža i svaki put vidim da se tamni tonovi i suva stabla umnožavaju - kaže Cecunjanin.
Napast se širi
Kojom brzinom se šuma, prije svega smrče, suši svjedoči i Hakija Jasavić, inspektor za šume iz Plava čija je nadležnost reon te, gusinjske i andrijevačke opštine.
Prema njegovim riječima, još u aprilu ove godine izdao je nalog upravi nacionalnog parka da sprovede sanitarnu sječu kako bi se zaustavilo širenje potkornjaka, koji kao sekundarna štetočina napada četinarske šume.
- Proljetos je prema procjeni koju sam napravio bilo između 10.000 i 15.000 kubika sušike. Smrče, dominatno, koja je zbog svojih karakteristika podložnija efektima hidrološke suše, a time i napadu potkornjaka. Dakle, govorim o čistoj sušiki koja je postala bure baruta za cio nacionalni park zbog opasnosti da bude koridor za širenje požara kakav je prije petnaestak godina ogolio padine Treskavice - upozorava Jasavić.
Na pitanje kakva je situacija ove jeseni, Jasavić ističe da je i više nego alarmantna, jer se, prema njegovoj procjeni, nakon pola godine količina sušike makar utrostručila i sada ima između 50 i 60.000 kubika oboljele šume.
Jasavić kaže da su prema zakonu NP morali da donose i sprovode sanacione planove.
- Kako nijesu ništa uradili reagovao sam po službenoj dužnosti, kada se pojavi bolest u šumama - kaže on.
Ističe da je uobičajeno da potkornjak ima dva izlijeganja, jedno u maju, drugo najkasnije do avgusta. U praksi se događa da dok god je temperatura za ovo doba godine visoka, on nastavlja da „radi“.
Jasavić podsjeća da je prije 10 godina uklonjeno oko 10.000 kubika sušike iz nacionalnog parka, što je doprinijelo da sedam-osam godina problem sa potkornjakom gotovo nije postojao.
- Tada se reagovalo na vrijeme. A sada se bojim da se digne cijela Crna Gora ne bi se mogla iskrčiti suva stabla. Ipak, mora se početi fazno, ako nećemo da Prokletije ostanu bez smrče - upozorava Jasavić.
Inicijativa, uzalud
Nedžad Cecunjanain, koji je član i NVO Drvoprerađivači Plava, naglašava da je on protiv enormnog krčenja šuma.
- Ali svjesni smo da šuma mora da se obnavlja, čisti od oboljelih stabala koja su okončala svoj vijek. To je najbolji način da se šuma sačuva. Red bi bio da s proljeća, Nacionalni parkovi i Uprava za šume, u zoni svoga gazdovanja započnu sanitarnu sječu, a takva stabla bi trebalo da idu kroz prodaju na lager, bez izuzetaka - kaže Cecunjanin.
Predlagali su da se reaguje na vrijeme pa da dio toga ide i drvoprerađivačima, ako bi se moglo iskoristiti, ili lokalnom domicilnom stanovništvu.
- Građani bi mogli da kupe kome treba za pelet ili što slično, a od dobijenih sredstava Nacionalni park bi mogao da uloži u adaptaciju puteva, kako bi ljudi mogli normalno da izdignu na katune. Jer od 2009. godine, kada je park proglašen, nijedna kolica materijala nijesu nasuli, nijednu klupu nijesu napravili -kaže on.
Ekonomski razlozi nijesu presudni, odnosno zavise od momenta kada se sušika ubere, ali ekološki su važni , kaže inspektor za šumarstvo Hakija Jasavić.
- Sušika koja se sad iskoristi može da dostigne 40 eura po kubiku, na proljeće ni 20. A kad padne, gotovo ništa - navodi on.
Ističe da ne moramo tragati daleko za dobrim primjerima adekvatnog gazdovanja gdje upravljači zajedno sa naukom upravo kroz koncept redovne sanitarne sječe doprinose zdravlju šuma.
- Primjer Tare u Srbiji i saradnje sa Šumarskim fakultetom u Beogradu je dobar putokaz koji i mi treba da primijenimo - ističe on.
Ekološka funkcija prioritet
Pored činjenice da nije sprovođena sanitarna sječa, inspektor Hakija Jasavić ističe da u prethodnom periodu nijesu ni postavljane feromonske klopke.
- One služe da vještački postavljenim feromonima privlače mužjaka, u zamku. Poenta je u tome da postavljanju klopki u ovakvoj situaciji bi morala prvo da prethodi sanitarna sječa. Ona se pravilno izvodi tako što se krug sušike ukloni i još dodatni prostor za dužinu zadnjeg zaraženog stabla - kaže Jasavić.
Prema njegovim riječima, s obzirom na to da je krenuo podmladak, šuma bi brzo nadoknadila i sama oporavila takvu zonu.
- Za 10 godina šuma povraća svoju ekološku funckiju, a za 30 sječivu. Nama u nacionalnom parku ne trebaju stabla za sječu, već da proizvode vodu i vazduh i da budu zdrava - kaže on.
Na pitanje gdje onda ,,škripi“, Jasavić smatra da su to pitanja za menadžment nacionalnih parkova.
Naglašava da se ne smije podleći nestručnim pritiscima javnosti u kojoj ima i onih koji propagiraju da se „bolesnik ostavi da sam ozdravi“.
- To vam je kao da konstatujete da neko boluje od kancera i ostavite ga da se sam izbori sa bolešću. Ne znam kako slikovitije da dočaram situaciju u kojoj se šume nalaze - dodao je on.
