Prije nekoliko dana u Italiji osuđeni su na kaznu zatvora šest geofizičara i jedan funkcioner zbog neadekvatnog upozorenja na opasnost od zemljotresa koji se dogodio u širem području grada Akvile 6. aprila 2009. godine. Sedmorica osuđenih su bili članovi takozvane "Komisije visokog rizika" koji su se okupili u Akvili šest dana prije razornog zemljotresa jačine 6,3 stepeni po Rihteru, u kome je život izgubilo 308 osoba, a nekoliko hiljada ljudi ostalo bez krova nad glavom.
Nesvakidašnja sudska presuda izazvala je žustre reakcije italijanske, ali i svjetske javnosti. Četiri vodeća italijanska stručnjaka za prirodne katastrofe podnijela su ostavke, uz obrazloženje da – nakon sudske presude kolegama - ne mogu više na efikasan način da obavljaju svoju dužnost.
- Radi se o profesionalcima koji su govorili dobronamjerno i koji nisu bili motivisani ličnim interesima. Oni su uvijek govorili da nije moguće predvidjeti zemljotres - rekao je Majani, jedan od najpoznatijih italijanskih fizičara i bivši šef CERN-a. Majani naglašava da presuda kolegama onemogućava nastavak naučnog rada “na miran i efikasan način” i okarakterisao je odluku suda kao “veliku grešku”.Ima li precizne naučne metode: Posljednja dešavanja u Italiji ponovo aktuelizuju pitanje - da li postoje precizne i pouzdane naučne metode za prognoziranje zemljotresa?
Kao sto je poznato, zemljotres je vrlo kompleksan prirodni fenomen. Ova okolnost obavezuje seizmologe na veoma složen i multidisciplinaran naučni pristup u proučavanju tog fenomena, posebno u cilju njegove uspješne prognoze.
Međutim, proces dešavanja prije snažnih i katastrofalnih zemljotresa uvijek je praćen obiljem informacija koje se manifestuju u domenu praktično svih geofizickih polja, zatim pojavom raznih geoloskih fenomena... Ove okolnosti pružaju nadu i snažan motiv za pomno istraživanje mogućnosti pouzdane prognoze budućih snažnih zemljotresa. Ovom problematikom danas se u svijetu bave hiljade naučnika, ali dosadašnji uspjeh je skroman i sporadičan.
Kada se kaže "prognoza zemljotresa" - obično se misli na tzv. kratkoročnu prognozu, koja treba da izraži vrijeme, mjesto i jačinu (magnitudu) zemljotresa. Vrijeme ove pojave treba da bude definsano sa tačnošću reda veličine jednog dana. Kratkoročna prognoza još uvijek nije zaživjela u rutinskom obliku, još uvijek je sve u eksperimentalnom obliku.
Kineski slučajevi: Praktično jedini uspješno kratkoročno naučno prognoziran zemljotres do danas, je tzv. Haicheng zemljotres u Kini, koji se
dogodio 4. februara 1975. godine u Liaoning provinciji, sa magnitudom 7.3 i povrsinskim intenzitetom IX-X stepeni MCS skale.Prognoza je urađena na bazi mjerenja povećane koncentracije gasa radona pri površini zemlje. Tom prilikom - zahvaljujući uspješnoj prognozi ovog zemljotresa od strane kineskih stručnjaka – pravovremenom evakuacijom cijelog regiona je spašeno više od 100.000 ljudskih života (po nekim procjenama, spašeno je čak oko 400.000 stanovnika).
Međutim, žalosna je činjenica da se već naredne godine (1976) u susjednoj provinciji Tangshan, potpuno nenajavljeno dogodio još razorniji zemljotres (sa magnitudom 7.6) i odnio preko 250.000 ljudskih života (po nekim izvještajima oko 600.000). I tada su mjerene koncentracije radona, ali nije primijećeno ništa neobično što bi moglo ukazati opasnost od skorog zemljotresa.
Rad geofizičara Đulijanija: Mjerenjem koncentracije radona u površinskom sloju vazduha u okolini grada Akvile, italijanski geofizičar Đulijani je saopštio 24. marta 2009. godine da uskoro treba očekivati pojavu jakog zemljotresa u toj regiji.
Međutim, njegovo upozorenje nije shvaćeno ozbiljno, što je koštalo života više od 300 ljudi, dok se direktna materijalna šteta još utvrđuje.
Pored kratkoročne, razlikujemo i tzv. srednjeročnu i dugoročnu prognozu zemljotresa.
Sam proces pripreme zemljotresa traje dosta dugo, a zavisi od jačine zemljotresa koji će biti generisan. Tako, na primjer, najava zemljotresa biće manifestovana dešavanjem raznih fenomena (tzv. prekursora), odnosno predznaka zemljotresa u periodu od nekoliko godina pa do nekoliko desetina godina prije njegovog događanja.
Istovremeno, prateći fenomeni su veoma brojni, ali se ne manifestuju po nekom standardnom obrascu. Naime, izvjesni fenomeni u nekim slucajevima su vrlo naglašeni, dok su u drugim njihove pojave minorne ili sasvim izostaju.
Ovakvo ponašanje prekursora jakih zemljotresa obavezuje istrazivače da istovremeno osmatraju što veći broj takvih fenomena i da iz njihove manifestacije tokom vremena pokušavaju da izvedu kratkoročnu prognozu sljedećeg jakog zemljotresa u regionu.
Zlokobni signali: Od brojnih prekursora zemljotresa, pomenimo samo one najznacajnije i najcesce osmotrene u praksi:1. Promjena brzine seizmičkih talasa u površinskom dijelu čvrste zemljine kore neposredno prije zemljotresa. To se dešava zato što seizmički talasi brže putuju kroz materijal veće gustine, pa kada se dogodi preraspored djelova mase planete, što je dešavanje prije zemljotresa, mijenjaju se i brzine seizmičkih talasa.
2. Lagano izdizanje ili spuštanje dijelova tla u zoni budućeg rasjeda (epicentralno područje), male promjene nagiba terena, itd.
3. Emanacija (oslobađanje) gasa radona iz tla i vode,
4. Smanjenje električne otpornosti tla zbog pojave mikropukotina u stijenama, promjene poroznosti tla, sadržaja vode i sl.
5. Fluktuacija gravitacionog i geomagnetskog polja u regionu, zbog promjene gustine materije ispod čvrste zemljine kore i drugih fizičkih svojstava u fazi pripreme zemljotresa,
6. Pojava "rojeva" manjih i vecih zemljotresa u periodu od nekoliko dana do nekoliko nedjelja prije glavnog zemljotresa,
7. Emisija elektromagnetskih zračenja u širokom dijapazonu frekvencija i pojava podzemnih (tzv. telurskih) električnih struja u tlu,
8. Nagle promjene nivoa podzemne vode (oscilovanje vode u bunarima, promjena izdašnosti izvora i sl.),
Kao ilustraciju promjene brzina seizmičkih talasa može se navesti primjer mjerenja promjena odnosa brzine longitudinalnih i transverzalnih seizmičkih talasa (Vp/Vs) u regionu Garma u bivsem SSSR, tokom tri perioda vremena, a neposredno prije zemljotresa. Primijećeno je da je nekoliko mjeseci prije pojave indiciranih jakih zemljotresa, nastupio period smanjenja posmatranog odnosa brzina seizmičkih talasa, da bi se praktično odmah nakon događanja zemljotresa, taj odnos brzina seizmičkih talasa vratio na neki normalni nivo.
Podizanje i spuštanje tla: Kao primjer za podizanje i spuštanje tla može se navesti primjer osmatranja vertikalnih pokreta tla duž zapadne obale Japana tokom 80 godina.
Primijećeno je da se tlo koje je bilo bliže budućem epicentru zemljotresa podizalo, dok se tlo koje je bilo udaljenije spuštalo.
Takođe, primijećeno je da se prije zemljotresa povećava koncentracija gasa radona u vazduhu blizu površine Zemlje. Međutim, ova pojava ne prati svaki zemljotres, stoga ne može da bude i pouzdan događaj za prognozu. I druge gore navedene pojave se dešavaju kao prethodnica nekih zemljotresa, dok se kod drugih uopšte ne pojave.
Mislim da je osnovni razlog trenutne nemogućnosti naučno utemeljenog prognoziranja zemljotresa, činjenica da sadašnja teorija o razlozima nastanka zemljotresa nije tačna.
Naime, ona je prilično jednostavno i nedovoljno logično objašnjenje za jednu vrlo komplikovanu i multidisciplinarnu pojavu.
U cilju ispravke takvog stanja, a nakon dugogodišnjih istraživanja, dao sam svoju Teoriju o genezi zemljotresa.
Teorija o genezi zemljotresa: Ova teorija za bazu ima Teoremu o ekvipritisnim površinama u planeti Zemlji, na koju su nadograđena
saznanja iz niza naučnih disciplina.Osnova moje teorije o nastanku zemljotresa je da zemljotres izaziva značajno vertikalno premještanje masa u unutrašnjosti planete Zemlje u periodu od nekoliko mjeseci, pa i godina, prije zemljotresa, pa do trenutka zemljotresa. Kada se to razmišljanje poveže sa primijećenim prekursorima zemljotresa, dolazi se do niza saznanja koja se vrlo logično uklapaju u cjelinu.
Kao rezultat toga se izvodi zaključak da su najvažniji elementi na bazi kojih se u zoni kratkoročnih prognoza može prognozirati svaki budući zemljotres, promjena brzine seizmičkih talasa i promjena vertikalnih pomjeranja tla.
Takođe, vrlo važno za zaključivanje je i mjerenje fluktuacija gravitacionog polja.
Ostali prekursori mogu da budu samo prateći elementi za izvođenje prognoza.
Da bi se mogle konstantno mjeriti promjene brzina seizmičkih talasa, potrebno je imati vrlo skupu aparaturu u svim zonama koje su seizmički aktivne. Mjerenje fluktuacija gravitacionog polja bi moglo dati rezultat i kada se mjerenja odvijaju u kraćim periodima, recimo, nekoliko mjeseci. Takođe, i za mjerenje promjene vertikalnih pomjeranja tla veličina nekoliko desetina santimetara u periodima od nekoliko decenija, potrebna je vrlo komplikovana i skupa aparatura. Ovaj vid mjerenja, sam za sebe, nije pogodan za kratkoročne prognoze. Kako sada stvari stoje, opremu za navedena mjerenja na širem području, za sada nema niko u Evropi.
Tu opremu nijesu imali ni Italijani u zoni Akvile, što nedvosmisleno navodi na zaključak, da, ma koliko znali i koliko se trudili njihovi naučnici, nijesu mogli izvesti kratkoročnu prognozu za zemljotres u aprilu 2009. godine.
U svemu ovome treba reći da mjerenje povećane koncentracije radona u atmosferskom sloju blizu površine Zemlje je razlog za uzbunu i analizu iz kojih razloga se to dešava.
Znači, trebalo je više pažnje posvetiti mjerenjima koncentracije radona, koju je Đulijani objavio 24. marta, znači trinaest dana prije zemljtresa. Jer, kada se pojavi povećana količina radona, nešto sigurno nije u redu. Takođe, na osnovu pojave radona ne mođe se predvidjeti jačina zemljotresa, tj. to može biti signal da će se možda desitii slabiji, ali možda i jači zemljotres.
Konačni zaključak je, da na sadašnjem nivou naučnih saznanja, pojava bilo kog prekursora zemljotresa, ne može biti osnov za kratkoročnu prognozu zemljotresa.
