Mnogo je turista, pogotovo stranaca, fasciniranih crnogorskim vrhovima koji se u izazovne uspone ljeti otisnu neadekvatno opremljeni, potcijene fizičku spremnost i vremenske prilike, krenu prekasno i kada dospiju u pat poziciju – spas je poziv na broj 112.
Gorska služba spašavanja ima oko 60 raspoloživih spasilaca na četiri punkta u Crnoj Gori od kojih se mogu sastaviti ekipe kadre da u bilo koje doba priteknu u pomoć u takvim slučajevima, kaže za Pobjedu načelnik GSS Crne Gore Željko Loncović, dugogodišnji spasilac koji stečeno iskustvo i znanje prenosi novim generacijama posvećenika zainteresovanim za ovu vrstu volonterizma i humanitarnog angažmana u najtežim uslovima.
Volonterizam
Od početka godine GSS je imao 16 intervencija u kojima je podrška, pomoć i transport pružena za 21 osobu. Većinom stranim turistima.
Prema njegovim riječima, članovi gorske službe dostupni su ljeti i zimi, po kiši i snijegu, sati i kilometri teškog terena njihov su izbor i odgovornost.
Pritom, napominje, taj humani poziv rade iz hobija, volonterski a u svijet spasilaštva ulaze nakon višegodišnjih obuka i stalnih usavršavanja. Motivi nijesu ni novac ni slava, a benefite od njihovog angažmana imaju jednako država i oni koji se nađu u škripcu.
Loncović navodi da ono što se događa kod nas, dakle česta lutanja turista i potraga za njima, nije nešto što je karakteristično samo za ovo podneblje. Slična je situacija u zemljama regiona, Sloveniji, Hrvatskoj...
"I tamo su spasioci dio volonterske službe čiji se angažman ne naplaćuje, a vrste intervencija su slične, naročito ljeti kada se, primjera radi, kod nas 80 odsto svih spasilačkih akcija odnosi na izvlačenje turista i posjetilaca iz nezgoda u koje zapadnu", priča sagovornik.
U nekim zemljama, poput Francuske, regulisanje neodgovornog odlaska u planinu posredno se reguliše kroz osiguranje – dakle ako nijeste osigurani onda planinarite na sopstveni rizik i za slučaj nevolje snosite troškove spasilačkih akcija.
Regulativa
Loncović ističe da nijedna država u okruženju nije zakonom regulisala plaćanje spasilačkih usluga, ali smatra da bi Crna Gora mogla da uredi ovu oblast po uzoru recimo na Hrvatsku. Kod naših susjeda rad gorske službe, u pogledu volonterizma počiva na istim osnovama kao kod nas, s tom razlikom što su 2006. godine donijeli poseban zakon koji reguliše ovu oblast i precizira ovlašćenja GSS, dakle obaveze države i spasilaca.
"Naše hrvatske kolege imaju ovlašćenje da zatvore planinu ili onemoguće kretanje u nekoj zoni. Takođe nijedna sportska manifestacija ne može se organizovati bez bezbjednosne procjene GSS. Time se mogućnost za nezgode smanjuje", smatra sagovornik.
Loncović navodi da su na terenu često u prilici da savjetuju ili upozore turiste ili planinare da uslovi nijesu adekvatni za uspon ili boravak na nekoj lokaciji, ali GSS nema ovlašćenja da im zabrani da se negdje zapute.
"Sretnemo jednu skupinu turista oko 14 sati, pitamo ih gdje su krenuli, kažu na Međed. Ukažemo im da nijesu opremljeni, kasno su krenuli, pritom je najavljena promjena vremena. Steknemo utisak da su nas shvatili i prihvatili upozorenje. Nekoliko sati kasnije stiže nam obavještenje o pozivu za pomoć sa koordinatama i ispostavi se da isti ti ljudi koje smo molili i opomenuli ih da ne idu na Međed, upali su u nevolju i treba da ih spašavamo. Ne možete da ne osjetite gorčinu u ustima kad se nešto tako desi, jer zarobljavate nekoga zbog svoje neodgovornosti", kaže Loncović.
Na pitanje da li su do sada inicirali izmjene zakonske regulative, odnosno ukazivali na potrebu da se posebno normira oblast gorskog spasilaštva, Loncović kaže da je više puta to pitanje pominjano ali da su uvijek nailazili na začarani krug.
Smatra da je teško novine uvesti kroz postojeći Zakon o zaštiti i spašavanja, ali svakako se nameće potreba da se ova oblast normira.
"Svako područje i oblast rada i djelovanja ima neke službe koje imaju ingerencije ili ovlašćenja da djeluju, poput Uprave pomorske sigurnosti na moru, ili policije na cestama. U planini mi smo ti koji reagujemo, a nemamo puna ovlašćenja koja bi nam pomogla i regulisala postupanje", ističe on.
Najnoviji primjer situacije koja dodatno otežava rad gorskih spasilaca su neodgovorni pozivi koji rezultiraju traćenjem vremena i energije.
"Prije dva dana na Žurimu je neko tražio pomoć i o tome su nas obavijestili mještani. Prenijeto mu je preko njih da je pomoć krenula.
Kada smo došli tamo od osobe koja je tražila pomoć nije bilo ni traga ni glasa. Naše ekipe su provele šest sati na terenu, penjali se na stijenu da bi došli do lokacije. Ta osoba je, očito, našla izlaz, i nije našla za shodno da nas o tome obavijesti", kaže sagovornik.
Pravila
Na pitanje kako onaj kome je potrebna pomoć treba da reaguje i čega treba da se pridržava, Loncović podsjeća da se pozivom na broj 112 istovremeno aktiviraju i koordinate lokacije sa koje je zatražena pomoć.
U slučaju nesreće, preporučljivo je, kaže, u okviru svojih sposobnosti uraditi osnovne elemente prve pomoći, ali tako da ne ugrozite ni sebe ni one kojima je pomoć potrebna.
"Kada se jednom pošalje lokacija, potrebno je držati se te zone, kako se ne bi dešavalo da spasioci satima tragaju po planini za nevoljnicima koji su poslije slanja poziva za pomoć promijenili poziciju ili tražili novo sklonište", zaključuje Loncović.
Na mladima planine ostaju
Loncović kaže da na njegovo iznenađenje među mlađim generacijam ima dosta zainteresovanih da postanu članovi Gorske službe spašavanja.
"Kažem iznenađenje, jer ipak je drugo vrijeme, ljudi drugačije rezonuju u eri kompjutera, izgubio se onaj volonterski duh i humanost koja je bila svojstvena starijim generacijama podignutim na duhu radnih akcija i dobrovoljnog rada. Uprkos tome, mnogo je mladih ljudi zainteresovano, oni startuju na boljim osnovama i smatram da će biti bolji spasioci nego što smo mi bili", kaže Loncović.
Prema njegovim riječima za pohvalu je spremnost mladih da provedu šest-sedam godina u obukama da bi stekli zvanje gorskog spasioca.
"A svjesni su da nakon toga sebi stavljaju breme obaveza, što je za respekt. Jer je ovo ipak volonterski posao", naveo je on.
Na pitanje zašto tako dugo traju obuke, Loncović navodi da je gorsko spasilaštvo vrlo specifično.
"Morate biti spremni i kadri da priteknete u pomoć i alpinisti na 300 metara visokoj stijeni, ili da reagujete na ledu i snijegu, da pružite prvu pomoć i procijenite stepen povreda u situacijama kada je ljekar često desetinama kilometara daleko... Sve to iziskuje stalnu pripremu, konstantu obuku. To je i razlog što se svake godine sprovode vježbe na kojima svaki spasilac mora da učestvuje kako bi produžio odnosno ovjerio zvanje svake godine", ističe sagovornik.
Pogrešna percepcija
"Ključni problem zbog kojeg se događaju nezgode ili nesreće je to što ljudi imaju pogrešnu percepciju planine – doživljavaju je kao protivnika, kada ostvare neki uspon doživljavaju to kao da su pobijedili prirodu, nadmašili je. Rekao bih da je planina neosjetljiva na naše potrebe i prisustvo. Ništa se kod nje ne mijenja, ona je tu s nama i bez nas. Što znači da joj se moramo prilagoditi, imati respekt", kaže Loncović.
Ovo često ističe kada ga pitaju koja je planina najopasnija.
"Odgovorim im - zavisno za koga. Za nekoga je i najblaži uspon neizvjestan, a za drugoga i najsuroviji sasvim komotan. Čovjek je taj koji stvara opasnost u planini jer ne prilagođava se prema psiho-fizičkoj sposobnosti terenu, vremenskim uslovima. Planina je takva kakva je, na nama je da se prilagodimo", kaže on.
