U prečniku od nekih stotinak metara, nikšićkih ulica Narodnih heroja i Karađorđeve, grad krase tri murala. Tri dimenzije. Tri poetike. Tri estetike. Vito Nikolić, Skale Gvozdenović i Božidar - Bota Nikolić. Pjesnik, odbojkaš i reditelj.
Tako je vrijeme htjelo. Spojilo ih u jedan novi kosmogonijski krugkao uzvišene sinove jedne epohe, kojoj su dali sve najbolje od sebe. Više se nije moglo.
Vitov pjesničko - etičko - boemski obol ostaje povjesnicom poetosa, na čijim temeljima riječ vječno traje, tako da se za njegovu, Vitovu riječ poseže i visoko se doseže ikad je sjeta i tuga, merak i sudba, nada i vječnost, osama i tišina.
Svaka riječ duboka da para i pamti srce, za duboku dušu intime koja sa Vitom i sniva i pjeva, tuguje i boluje, pa se opet budi za dan novog početka u kom iznova za životom i riječju tragamo. Onom Vitovom, nadvremenom i svevremenom. Vitorođenom - mitorođenom. Ostaje njegov originalni vječni trag kao lirski dokument za kojim posežemo da približimo vrijeme, grad i ljude. I iznova Vito, taj pjesnički Bog u koga se i grad i pjesničko bratstvo kunu. Po kome se grad kazuje. Po kome se boemija slika i pamti. Za vremena. Za svevremena.
Skale i njegovih ruku odbojkaške skale do neba, i to tako da su te ruke i ta lopta remetili zakone fizike. Skale, taj antički sportski div za kog ne bijaše tajni u fudbalu, košarci, stonom tenisu... odbojka tog vremena zvaše se imenom njegovim.
Pa opet, obišao loptom svijet, poslao je u svijet trajne memorije a on stameno ostaovječiti Nikšićanin čije bratstvo, ulice, kafane i zakone prizivaše i poštovaše do kraja života. Melanholično i nostalgično. Na toj etičko životnoj skali Skale se potvrdio svojom i samo svojom autentičnom skalom, pomjerajući iznova granice ljudskih i sportskih visina. Kakva nemjerljiva dimenzija. Skale od Nikšića do Olimpa. I nazad. Vratio se, kako kažu riječi sa murala.
Skale, za pamćenje. Za vrlinu. Za čast. Za priču koja traje. Za ime koje u udžbenike staje.
Na muralu posvećenom Boti Nikoliću, na zidu njegove rodne kuće, tekstopisac kaže "U njemu su do kraja života ostale te autentične nikšićke osobine temperamentnog duha njegovanog prefinjenim šmekom gradske ulice na kojoj su sva zvanja padala u vodu naspram onogapo čemu seprepoznaješ ili ne na svim mjestima gdje se ispisuje etička čitanka života".
Nema te dokumentarne crno - bijele nikšićke životne trake bez filmske Botine trake. I ne samo filmske, jer mural nije konvencija, nije protokol. To su mjesta odabranih. Životom.
Rediteljskim umijećem, svojom kamerom, beskonačno dugom, svojim nikšićkim duhom, ostavio nam je Bota u sjećanje jedan životopis, jedan filmopis, koji se uzidao u duhovne temelje grada. I takvi temelji budu trajni i čvrsti, otporni na sujetu i pizmu, mržnju, primitivizam, duhovnu bijedu i svakojaku malograđanštinu .Biti građanin, znači biti čovjek svijeta slobode duha.
Da, upravo kao ličnosti murala epohe. Epohe koja zbori i tvorigrađansko, etičko, ljudsko. Civilizovano i kulturološki emancipovano. Razumljivo epohama svih kultura i svihjezika u kojima se vrijednosti slobode i vrijednosti osobenogduha čuvaju, poštuju iprenose u nasljeđe nekim novim epohama i nekim novim muralima.
Visoko uspostavljene skale kojom su časno hodili, životom i djelom brodili Vito, Skale i Bota, ljudi jedne epohe, ostaju primjeri vječnih pouka i poruka.
