Pored niza tekovina koje je ostvarila u XIX i XX vijeku, Crna Gora je među prvima na Balkanu realizovala i sistem električne javne rasvjete na gradskom području. Bilo je to na Cetinju, prvom elektrificiranom gradu u Crnoj Gori. Taj događaj simbolizovao je crnogorski ulazak u novo doba velikoga svjetskog tehničkog i tehnološkog progresa.
Elektrifikacija Crne Gore
Elektrifikacija Crne Gore počela je u prvoj deceniji XX vijeka, samo 28 godina od izgradnje prve svjetske električne centrale, koju je u Njujorku podigao čuveni američki pronalazač T. A. Edison. Time se Crna Gora svrstala u red, za to vrijeme, rijetkih evropskih i svjetskih država čije je pojedine gradove osvjetljavala električna energija.
Sve je počelo 19. avgusta 1910. godine, kada je, povodom krunisanja Nikole I Petrovića, na Cetinju, puštena u rad prva električna centrala u Crnoj Gori. U današnjim okvirima, to je bila mini elektrana, sa dva dizel motora, snage 110 kW. Tokom godina snaga je udvostručena na 220 kW. Elektrana je služila za osvijetljenje Dvora, Zetskog doma, glavne ulice grada i nekoliko kuća viđenijih Crnogoraca.
Postala je osnova razvoja jednog od najznačajnijih privrednih subjekata u Crnoj Gori, Elektroprivrede Crne Gore. Elektrana je radila 50 godina, 450.000 sati neprekidno - 12 godina bez kvara. Centralu je podigla i opremila, tada, ugledna firma Emanuela Krausa iz Trsta. Zgrada i postrojenja „Crnogorskog preduzeća za elektriku“, kako se najprije zvala cetinjska elektrana, konzervirani su i zbog njihovog izuzetnog značaja stavljeni pod zaštitu Zakona kao spomenik kulture, da bi 13. novembra 1976. godine bili pretvoreni u muzej EPCG, sa predlogom da prerastu u Tehnički muzej Crne Gore. Datum puštanja u rad električne centrale, 19. avgust, proslavlja se kao dan EPCG AD Nikšić.
Uprava Cetinja ustupila koncesiju
Njemačka firma je svojim planom ponudila podizanje hidrocentrale na Rijeci Crnojevića iz koje bi se Cetinje snabdijevalo električnom energijom. Krajem marta 191o. godine ponudu za električno osvjetljenje Cetinja poslao je Emanuel Kraus iz Trsta koji je sa svojim br-atom Oskarom još 19o8.godine osnovao firmu "Emanuele Kraus-Trieste / Ufficio tehnico industriale" za nabavku i montažu industrijske opreme i motora.
Elektrifikacija Crne Gore počela je samo 28 godina od izgradnje prve svjetske električne centrale, koju je u Njujorku podigao Edison
Nakon provjere informacija o ovoj firmi posredstvom ambasade Austro-Ugarske na Cetinju, cetinjske vlasti donose odluku o podizanju elek-trične centrale. Uprava Cetinja je pregovore sa partnerom okončala sredinom maja, a 18. maja 1910. zaključila je sa njim Ugovor uz saglasnost Ministarstva unutrašnjih djela knjaževine Crne Gore. Ovim Ugovorom se Uprava Cetinje obavezuje da preduzeću "Emanuel Kraus" iz Trsta ustupa koncesiju za izgradnju i rad električne centrale na Cetinju, u trajanju od 30 godina i da za taj period neće nijednom drugom preduzeću dozvoliti da obavlja ovu djelatnost u crnogorskoj prijestonici, bilo da je u pitanju osvjetljenje gasom ili na neki drugi način, niti će osnivati preduzeće koje bi se bavilo proizvodnjom struje.
Crnogorsko akcionarsko društvo za elektriku
Izuzeti su slučajevi kada struju za osvjetljenje ulica i javnih zgrada, iz tehničkih razloga ovo akcionarsko društvo ne može obezbijediti, cetinjska gradska uprava će dozvoliti osvjetljenje od drugog izvora napajanja grada električnom energijom. Uprava se obavezala da akcionaru besplatno odobri postavljanje podzemne i nadzemne prenosne mreže i da za nju koristi državne zgrade. Ukoliko prenosna mreža bude postavljena na zemljištu ili kućama u privatnom vlasništvu, uprava se obavezala da će vlasnicima narediti da dopušte njeno instaliranje. Preduzeće "Emanuel Kraus" je trebalo da formira akcionarsko društvo na Cetinju, u trajanju od 30 godina, pod nazivom "Crnogorsko akcionarsko društvo za elektriku" za rukovođenje električnom centralom u crnogorskoj prijestonici.
Akcionarsko društvo "E. Kraus" se obavezalo da električnu struju proizvodi u dovoljnim količinama za osvjetljenje, industrijske i druge svrhe, tokom čitavog dana i noći, iako zbog tehničkih razloga prodaja struje za industrijske svrhe može biti ograničena samo na dnevne časove. Ulična rasvjeta mora biti upaljena s prvim mrakom, a svjetiljke su gorjele do svanuća, s tim što su sve svjetiljke morale gorjeti do ponoći, a nakon toga polovina njih. Posebnim članom bila je utvrđena cijena struje za različite vrste osvjetljenja i mnogobrojne namjene.
Ubrzo poslije puštanja u rad cetinjske minielektrane po Crnoj Gori su počele da se otvaraju i druge elektrane i tako su drugi gradovi i građani u Crnoj Gori počeli da uživaju u prednostima koje je sa sobom donijela električna energija - Bar 1913. godine, Kotor 1916. godine, Herceg Novi 1925. godine, Podgorica i Nikšić 1927. godine, Risan 1928. godine, Kolašin 1929. godine, Ulcinj 1930. godine, Zelenika 1935. godine, Perast 1936. godine, Pljevlja 1937. godine, Tivat 1939. godine i tako redom.
