Na današnji dan 1878. počeo je Berlinski kongres kojim je trebalo da se napravi revizija Sanstefanskog ugovora.
Rješavanju crnogorskog pitanja na ovom kongresu pristupilo se 1. jula. Crnu Goru su zastupali vojvoda Božo Petrović, predsjednik Senata i vojvoda Stanko Radonjić, šef kancelarije za spoljne poslove.
Britanski zvaničnici bili su naklonjeni austrijskim planovima u Bosni i Hercegovini, pa su neke provincije vezane za granice Crne Gore i Srbije ustupljene Austrougarskoj.
Knjaz Nikola je želio da se Crnoj Gori na Kongresu priznaju osvojene teritorije, međutim, Andrašiju se nije dopadalo prisustvo Crne Gore u Hercegovini niti njen izlazak na more, jer je ugrožavao monopol Austrije na trgovinu. On je iskazao spremnost čak i da ponovo zarati da bi očuvao ono što je oružjem stekao. Stoga je priznat doprinos Crne Gore u ratu sa Turcima.
Austriji je dato pravo da 30 godina upravlja Bosnom i Hercegovinom, a dobila je i Spič.Kongres, koji je završen mjesec kasnije, verifikovao je nezavisnost Crne Gore kojoj je obezbijeđen izlaz na more, a teritorija poslije svih razgraničenja udvostručena na 9.475 kilometara kvadratnih, u odnosu na stanje prije Veljeg rata, premda mnogo manja od one definisane mirom u San Stefanu, odnosno 15.355 kilometara kvadratnih.
Jedna od nepovoljnih okolnosti bila je odredba člana 29. ugovora koja je davala Austrougarskoj pravo policijskog i sanitarnog nadzora nad crnogorskim pristaništem u Baru, koji je bio na snazi do 1909.
Pune dvije godine Crna Gora je čekala na poštovanje odluka Kongresa koje su definisale njene teritorije na jugu i prema istoku. Veliku pomoć pri tom pružila joj je Rusija koja je prisilila Portu da napusti Ulcinj, dok su Plav i Gusinje ostali pod Turskom upravom sve do Balkanskog rata.
