Rođen je 14. juna 1928. godine u Argentini pod imenom Ernesto Gevara de la Serna i bio je najstariji od petoro djece.
Upisao je medicinski fakultet 1948. godine. Za vrijeme studija, pozvan je na regrutaciju, ali vojna komisija je dala nalaz da je mladić nesposoban za vojnu službu.
Iako je još uvek studirao, 23. oktobra 1951. godine, Gevara se sa svojim prijateljem Albertom Granadom uputio ka sjeveru.
Krenuli su motociklom koji su nazvali La Poderosa (na španskom= moćna).
Nakon dugog puta, stigli su u Limu i tamo su upoznali doktora Uga Peskea, zaljubljenika u marksizam.
Razgovori sa njim znatno su uticali na Gevaru. Dva prijatelja su se rastala u Venecueli gdje je Granada ostao da radi, a Ernesto je nastavio ka sjeveru.
Alberto ga je kasnije opisivao kao nekoga ko je „imao tendenciju da šokira ljude“.
Gevara se poslije malo više od mjesec dana vraća u Buenos Ajres. Sve vrijeme u toku puta Ernesto je pisao dnevnik, poznatiji kao „Dnevnik motocikliste“.
Kako je sam govorio, na putovanju je imao blizak susret sa siromaštvom i glađu i nemogućnostima liječenja zbog nedostatka novca.
Vjerovao je da može uticati na promjenu ovog stanja u nekim zemljama ukoliko ostavi medicinu i okrene se političkoj areni oružane borbe.
Drugo putovanje organizovao je čim je završio fakultet. Ovaj put društvo mu je pravio prijatelj Karlos Galiko Ferer.
Gevara je stigao u Gvatemalu 1953. gde je Hakobo Arbens tek osnovao demokratski izabranu vladu. Cilj ove vlade bilo je sprovođenje širokih društvenih i agrarnih reformi.
Agrarna reforma je najviše pogodila američku korporaciju United fruit company.
SAD su ove promjene proglasile kao zvaničan i jasan dokaz povezanosti Gvatemale i SSSR i pokrenule ustanak sa ciljem da skinu Arbensa sa vlasti.
Gevara se borio na strani Arbensa, ali cijela njegova akcija je bila neuspješna i, nakon što je Arbens proteran, on je uspio da pobjegne u Meksiko.
Sa putovanja u Meksiko je pisao svojoj tetki, a u pismu su bile sljedeće riječi: „Na slici našeg voljenog druga Staljina zakleo sam se da neću predahnuti prije nego ta kapitalistička hobotnica bude uništena.“
Poznanstvo sa Kastrom i nadimak Če
Tokom 1955. godine radio je u bolnici u Meksiku i tamo je upoznao Raula Kastra.
On je taj koji ga je kasnije spojio sa Fidelom Kastrom.
Iste noći kada je upoznao Fidela, Gevara se učlanio u pokret „26. jul“.
To je period kada je dobio svoj čuveni nadimak „Če“ (Che).
Fidel i Gevara su u tajnosti radili na svojim revolucionarnim aktivnostima. Sam Kastro opisivao ga je kao inteligentnog i hrabrog vođu koji je „imao veliki moralni autoritet nad svojim trupama“.
Njihov pokret je emitovao poruke preko ilegalne revolucionarne radio stanice Rebelde koju je i osnovao Če Gevara.
Sakrivali su se po šumama i u prirodi, potpuno bosi i bez hrane i sredstava.
Kastrova trupa je umarširala u Havanu 1959. godine, nakon više od dvije godine vojevanja po šumama Sijere Maestre.
Če je tada dobio počasno kubansko državljanstvo i postavljan je na razne visoke pozicije, kao što je direktor Centralne banke, ministar industrije itd.
Glavni ambasador Kube u svijetu
Njegov najistaknutiji položaj u vlasti Kube je bio položaj glavnog ambasadora Kube u svijetu.
Osudio je politiku SAD prema crncima, optužujući ih za svakodnevnu diskriminaciju.
Nakon vojnog udara u Kongu, Gevara je uvidio novu mogućnost za nastavak revolucije. Otputovao je tamo u tajnosti i godinu dana vlasti nijesu znale da li je uopšte živ.
Sve vrijeme je pokušavao da organizuje revoluciju, ali tamo, kako je sam rekao „nije bilo borbenog morala“.
Zato se, znatno razočaran, ponovo u tajnosti vratio u Havanu nakon godinu dana.
Sljedeći revolucionarni plan bio je okrenut ka Boliviji. Kako ga niko ne bi prepoznao, drastično je izmijenio svoj izgled i prije odlaska u Boliviju obavio sve pripreme.
Prešao je granicu sa lažnim pasošem i pod lažnim imenom – Adolgo Mena Gonzales.
Poslije izvesnog vremena, vlada Bolivije je saznala za njegov plan i krenula je potraga za njim koja je uključivala oko 1.500 ljudi.
Zasjeda, pljuvanje oficira i izvršenje smrtne kazne
Če je uhvaćen u zasjedi, 8. oktobra 1967. godine.
Kada su vojnici postali svjesni da su ranili Če Gevaru, šifrovana poruka kojom je to javljeno nadležnima glasila je: „Imamo tatu u rukama“.
Ernesto ni jednog momenta nije pristao na ispitivanje i pod najstrašnijim mukama tražio je samo da mu daju duvan.
Pred samo izvršenje smrtne kazne on je čak i pljunuo jednog od oficira.
Za taj čin određen je narednik Mario Teran i on ga je upucao iz karabina. Ispalio je pet hitaca na Gevaru.
Bolivijska vojska odnijela je njegovo tijelo na nepoznato mjesto i odbila da kaže da li je sahranjen ili kremiran.
Fidel Kastro je, saznavši šta se dogodilo, objavio trodnevnu žalost.
I dan-danas neki od njegovih ličnih predmeta su u vlasništvu CIA.
Širenje materijalizma kroz simbol Če Gevare
Agent Gustavo Viljoldo je Gevari na dan pogubljenja odsjekao pramen kose i 2007. godine ga je na aukciji prodao za 119.500 dolara.
Mnogi listovi nudili su ogromne količine novca za autorska prava nad njegovim dnevnikom, ali on je 1. jula 1968. godine objavljen na Kubi i distribuiran besplatno.
Britanski političar Džordž Galovej je jednom prilikom izjavio: „Jedna od najvećih grešaka koju su SAD ikad napravile je što su načinile one fotografije mrtvog Čea. Njegov izgled koji podsjeća na Isusa Hrista obezbijedio je da se njegov revolucionarni poziv pošalje ne samo buntovnim studentima, nego i u srca vjernika…“
Če Gevara je tako postao simbol sveca današnjice i mnogi njegove principe i ideje smatraju jačim i od Marksovih.
Ironija u njegovoj današnjoj velikoj popularnosti oslikava se u tome što je njegov lik štampan i prodavan na raznim predmetima, šireći materijalizam protiv koga se on borio do posljednjeg dana.
Ernesto Gevara je osam mjeseci nakon svrgavanja Batistine diktature sa svojom Misijom dobre volje posjetio SFRJ, a poznata je i činjenica da je od Josipa Broza Tita tražio da mu se potpiše na sliku.
