Jedna od mnogih, ali vrlo tačna i duhovita definicija, nacije glasi:
Nacija je grupa ljudi koji dijele
a) zajedničke laži o prošlosti
b) zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
c) zajedničke iluzije o budućnosti.
Razmotrimo ovdje pomodni diskurs o ujedinjenju (koje ćemo zvati i prošivanjem) crnogorske nacije, koja je u predreferendumsko vrijeme nazivana još i »pravoslavna većina«. A koja se rašiva tokom devedesetih godina dvadesetog i prve decenije 21. vijeka, jer nema
a) jedne istine o nacionalnoj istoriji, iz koje proizilazi i jedan identitet (dakle: zajedničke laži o prošlosti)
b) zajedničkog neprijatelja - Crnogorci ne slijede Srbe u neprijateljstvu prema Bošnjacima, Hrvatima, Albancima (dakle: ne dijele zajedničku netrpeljivost prema drugima)
c) jedni žele samostalno u EU, drugi žele zajednicu sa Srbijom, »srpskim zemljama«, Rusijom (dakle: ne dijele zajedničke iluzije o budućnosti).
Rečene razlike, koje ujedinitelji nazivaju »podjelama« i još: »vještačkim podjelama«, sve su, samo ne vještačke. Te su se razlike ticale fundamentalnih pitanja prošlosti i budućnosti, kao i političkih strategija i praksi u sadašnjosti. U Crnoj Gori su na djelu bila dva masivna, konfrontirana politička projekta koja su izazvala veliku društvenu mobilizaciju: podjela nije bila vještačka nego objektivna, a politička konfrontacija nije mogla biti riješena nikakvim kompromisom (koji bi bio vještački), nego tek referendumom, jer je nepomirljivost ta dva koncepta nametnula ili-ili razrješenje. Danas, kada opozicija polako prilazi poziciji u kojoj je DPS bio nakon rascjepa u toj stranci, kada dakle sa decenijom zakašnjenja prihvata rezultate suverenističkog političkog projekta, političko jedinstvo nije pitanje komprimisa, nego priznanja pobjede suverenističkog političkog projekta. Priča o zastavi i himni naziva se, zašto da ne, kompromisom, ali je jasno da se tu zapravo radi o razgovorima o uslovima predaje.
U podijeljenoj naciji prošivanje se ne može izvesti jakom nacionalnom retorikom koja političko i identitetsko polje polariše na istinu-laž i autentično-neautentično. Takav koncept podrazumijeva konfrontaciju i prevlast jednog nad drugim.
Alternativu tome predlažu oni koji u ime pomirenja traže smanjenje volumena na zvučniku crnogorskog identiteta i pažljivije osluškivanje onoga što dopire sa zvučnika sa kojega svira srpski identitet. Tim nacionalnim DJ-ingom oni zapravo ušivaju naciju. Njihova »anacionalna« retorika i politika ne sprovodi se u cilju stvaranja bilo kakve nad ili anacionalne zajednice: naprotiv, sprovodi se sa krajnje totalitarnim ciljem - stvaranja ujedinjene nacije, bez podjela, restauracije takozvane pravoslavne većine. Stoga je ona lažno anacionalna i suštinski nacionalna u najvećoj mogućoj mjeri – nacionalni inžinjering je njen krajnji domet i svrha.
Stoga su upravo oni koji danas, u ime ujedinjenja, sa prezrenjem govore o nacionalnom i definišu prihvatljivu vrstu i prihvatljivu mjeru patriotizma, nacionalni pregaoci, nacionalni udarnici prvoga reda. (Primijetimo kako je u njihovoj tezi da su »oni drugi« lažne patriote poenta to da su oni sami – istinske patriote, što čitavu »patriotsku« polemiku pretvara u staru, dobru raspravo o tome “kome je veći”).
Buduća crnogoska nacija, bez podjela, treba biti uspostavljena na bazi kompromisa, dogovora i, poželjno, konsenzusa. Tamo gdje postoji kompromis i konsenzus ne stanuje istina: tamo se istina definiše kao “ono oko čega smo se složili da je istina”. Istina se javlja samo kao singularni događaj sa univerzalnim značajem: do nje je nemoguće doći kompromisnim objedinjavanjem partikularnih volja i interesa.
Sama ideja o identitetu »bez podjela«, ponovimo, totalitarna je: nju je moguće sprovesti samo nasiljem, prije svega nasiljem nad istinom - naknadnom, lažnom reinterpretacijom Događaja: referenduma za nezavisnost.
Kako prošiti, kako ujediniti naciju? Kao i uvijek: potrebna je ujediniteljska laž.
Odmah nakon referenduma, predstavnici srpskih nacionalnih stranaka požurili su da istaknu kako su Crnu Goru istorijski stvarali i branili – Srbi. To znači samo jedno: istorijska Crna Gora srpska je država. Iz čega proizilazi – dopunite sami...
Današnju Crnu Goru su, međutim, na referendumu stvorili njeni građani, različite etničke pripadnosti. Na referendumu jeste obnovljena državnost Crne Gore, ali NIJE obnovljena i Crna Gora kao nacionalna država »pravoslavne većine«. Naknadno kreiranje »pravoslavne većine« prepravljanje je i falsifikovanje rezultata referenduma. Ova Crna Gora nije ništa više onih koji su je glasali nego onih koji su glasali protiv nje: glas protiv bio je njihovo građansko i demokratsko pravo. Niti je, nipošto, nešto više onih koji su je »istorijski stvarali i branili«.
Ideja da »pravoslavnu većinu« po svaku cijenu treba ušiti počiva na nelagodnosti pred situacijom u kojoj nema jasne etničke većine, pred situacijom u kojoj crnogorsko političko polje zauzima mnoštvo različitih zajednica sa različitim interesima i zahtjevima. Pozivi na ujedinjenje i nacionalno jedinstvo upadljivo isključuju ne-pravoslavce: oni se ekskluzivno odnose na Srbe i Crnogorce. Ujedinjena crnogorska nacija se očito misli kao nacija jedinstvene »pravoslavne većine«. Ujediniteljsko »prevazilaženje podjela« za cilj ima Crnu Goru kao nacionalnu državu »pravoslavne većine« koja je, doduše, samo formalno definisana kao građanska država.
Ujedinjenje, shodno već pomenutoj definiciji, ima se ostvariti tako što će se:
a) napraviti kompromis o istoriji, naročito o onoj skorijoj, kao i o nacionalnom identitetu
b) pojačati netrpeljivost prema drugim zajednicama, shodno doktrini Karla Šmita (najozbiljniji kandidat za ulogu »neprijatelja koji će nas ujediniti« jesu Albanci: oni su ionako uobičajeni sumnjivci). Medijsko pumpanje navodne opasnosti od »Prirodne Albanije« direktno je u toj funkciji.
c) postići kompromis o ulasku u NATO i EU, čime će jedinstvena nacija »pravoslavne većine« stići do sretnog kraja istorije: tamo i tada sve će biti postavljeno na svoje mjesto.
Osnovna pretpostavka takvog ujedinjenja je savez DPS-a i SNP-a, koji bi ujediniteljski kompromis čuvao kao “državnu istinu”. NSD, PZP i mediji koji propagiraju koncept ujedinjene nacije jednostavno nemaju ni snagu ni sredstva za takav masivan identitetski inžinjering.
