Danas je 30 godina od Titove smrti.
Nema svjetskog državnika kojem je za njegova života posvećeno toliko oda i slavopojki, poltronskih tekstova i govora. Niti ima istorijske ličnosti o kojoj je nakon njene smrti napisano toliko omalovažavajućih tvrdnji kojima se negira i kvalitativno potire sve ono što je u državnom smislu karakterisalo njegovo vrijeme.
Privilegovani, uskraćeni i jugonostalgičari: Oni koji su rođeni pred Titovu smrt, danas su u zrelijim godinama svoje mladosti. Ako su rođeni u Crnoj Gori, već su promijenili i više država u kojima su živjeli, a da se nikuda nisu selili.
Oni stariji, pak, bilo da se osjećaju privilegovanima, bilo uskraćenima ako se mogu sjećati njegovog vremena, mogu praviti i neka poređenja.
Mada, kada ulazite u izvjesne godine – počinje da se dešava (još) jedna loša stvar. Kao što morate dobro razmisliti da o nekom mlađem od sebe kažete bilo šta loše, jer će vam reći da ste ljubomorni, tako je i sa Titom - kažete li o njemu nešto pozitivno – reći će vam da ste jugonostalgični. A to je jedna od jačih političkih etiketa koja vam se može prišiti.
Onda ste neizbježno i komunista. A danas je bolje biti i ratni zločinac, i fašista, i ništa – od toga da si komunista. Ljevičarska ideologija nije se u međuvremenu „istrošila“ samo kod nas, već i u zemljama u kojima ona nije nužno povezivana sa komunizmom.
O Titu i o vremenu njegovog vladanja, o državi koju je vodio, još nije napravljena ozbiljna analiza. Zapravo, bez obzira što je nakon Titove smrti prevrnuta sva pisana i nepisana istorija ovih balkanskih prostora, to zlo ratno i tranziciono vrijeme nije pogodovalo objektivnom odnosu prema bilo kojoj istorijskoj temi.
Zbirka ironičnih opaski najnižeg nivoa: Naprotiv. Ideološko jednoumlje zamijenili su nacionalističko ludilo i ekstremizam. Pripremao se, a potom i vodio jedan prljavi i krvavi rat.
Umjesto ozbiljne kritike Tita i njegovoga vremena, dobili smo samo prebogatu zbirku potcjenjivačkih i ironičnih opaski najnižeg intelektualnog nivoa.
Hedonista, ženskaroš, obični mašinbravar koji je volio da ide u lov...
Ispalo je, kasnije, da se više treba plašiti asketa i onih za koje smo sasvim sigurni da su imali samo jednu ženu u životu.
Upoznali smo i neke koji se sigurno nikada nijesu ni napili, ni zapalili tompus, ni najeli masne jagnjetine, ali za koje nema cifre na švajcarskom računu koja bi nahranila njihov nezasiti ego.
Poslije tog mašinbravara stupili su na scenu akademici, profesori, pisci, novinari. Obrazovana družina kojoj je Titov sistem omogućio da se školuju, doktori samoupravnog socijalizma, pisci čiji su prvi romani i pjesme nastali u Titovu slavu.
Kad je umro, progovorili su „disidenti“ iz njegovoga vremena. Brzo je bilo jasno da bi bilo bolje da su ćutali do kraja života. Jedan prijatelj iz Sarajeva je znao da kaže: „Fašizam je bolest koja se širi riječima.“
U doba viceva na račun Titove lovačke strasti, u posttitovskom vremenu, vladali su ljudi pod čijom je vlašću svaki manijak mogao sam da ubije stotinu ljudi. Manijak na komandnom mjestu mogao je i mnogo više.
Potrošene ideologije i ideali: Istrošila se svaka ideologija, i nijedan ideal nije na cijeni. Šta danas znači biti patriota ili rodoljub?
Evo, na primjer - mi u Crnoj Gori. Od Tita pa naovamo živimo u državama koje značajan dio njihovih stanovnika negira i ne priznaje.
Za onu Titovu, naknadno se saznalo koliko ih je. Čekali su da umre da bi progovorili. A sve se čini da su upravo oni kojima je najtjeskobnije uvijek bili na državnim ili partijskim apanažama.
U Titovo vrijeme učili su nas da se voli domovina. Domovina je postala skoro zaboravljeni pojam, osim u Hrvatskoj, gdje ga najčešće čujete u kontekstu domovinskog rata.
Svi ti politički nezadovoljnici sa političkom karijerom započetom u Titovo vrijeme, u novopronađenoj političkoj simbiozi sa sveštenicima i akademicima spremili su veliki međunacionalni obračun za neke drugačije državne granice od Titovih. A ko se sjeća domovine kad se ostane bez doma!
Dobili smo izbjeglice, emigrante, strance, nacionalne manjine.
Istina, u ovoj mirnodopskoj Crnoj Gori ima i zanimljivog političkog luksuza – onih koji insistiraju na tome da su dijaspora i nacionalna manjina u svojoj državi.
Uspinjanje partijskim stepenicama: Dakle, kako očekivati da se objektivno ocijeni Titovo vrijeme – ako su još dominantni oni koji tvrde da je jača njihova trauma mirnog života u Titovoj Jugoslaviji, nego naša iz rata koji su zakuvali?
Titovoj Jugoslaviji prigovaraju idolatriju, idolopoklonstvo, ideološki totalitarizam, jednopartisku isključivost, kult ličnosti.
Ni tada, kao ni danas, nije se moglo napredovati osim penjući se partijskim stepenicama. Ali, tek danas, poneka hladna glava može shvatiti i barem sebi priznati - da je ono protivvoljno uključivanje u partiju, sa 17 godina, bilo istovremeno i stavljanje na neku buduću kadrovsku listu. A članovi SK postajali su najbolji đaci, oni koji su najviše obećavali, ma čija da su djeca.
Šta je zamijenilo onaj politički i partijski kič – sletove i nošenje štafeta? Šta je postala zamjena za naivnu političku jednopartijsku demagogiju?
U značajnoj mjeri - politička pornografija.
Može li neko da zamisli Tita da pokreće inicijativu za promjenu i skraćenje himne, recimo za onaj stih – „Mi stojimo postojano kao klisurine, proklet bio izdajica naše domovine“.
Pa crkva i vjera. Toliko je toga rečeno i napisano o zapostavljenim djelovima duša u „hladno, ateističko, bezbožno vrijeme Titovo“.
I, u zamjenu za ateizam, ponuđen nam je vjerski fanatizam i fundamentalizam. A dok nismo htjeli ili nismo smjeli ići u crkvu, nismo ni znali da je među svecima toliko fašista. Tada je postala jasnija netrpeljivost između crkve i komunista. I mnogo zagonetniji prelazak armije nekadašnjih komunista u novopečene „vjernike“. A to se toliko krivo nakalemilo, da bi Amfilohije kao komunista djelovao ubjedljivije od njih.
Standardi ozbiljne države: Jer, i Titovi (naknadni) protivnici priznaju jednu stvar - Titova Jugoslavija bila je ozbiljna država. General Jovo Kapičić je nedavno izjavio da je njeno ministarstvo inostranih poslova kadrovski bilo jače nego sve današnje vlade u novonastalim exjugoslovenskim državama zajedno.
Ono što je „velika“ Jugoslavija imala to su – kriterijumi. Postojali su standardi i jasne vrijednosne ljestvice.
Ko je danas društvena elita? Ko su javne ličnosti, oni koji su na javnoj sceni?
Poslušajte neku od koračnica u slavu Titovu ili rodoljubivih balada iz toga doba. Naježićete se. Zato što je i tu koračnicu napisao najbolji kompozitor, otpjevao najbolji hor i odsvirao najbolji orkestar u onoj velikoj državi.
Da li je ovaj posljednji rat izrodio ijednu takvu pjesmu? I gdje? Da li je iz njega nastalo neko umjetničko remek – djelo? Film, roman, bilo šta? Možda samo - u pokušaju.
Nije, jer je sve u njemu, pa makar i da je stvarno vođen samo za mir – bilo pogrešno. Tito je bio vojskovođa u Drugom i drugačijem ratu. I državnik u nekom drugačijem miru.
Danas je trideset godina od njegove smrti. Odlično se sjećam toga dana.
A ako ukucate na internet pretraživač „dan Titove smrti“ pući će vam pred očima gomila nebuloza, naknadne pameti i priča novonastalih nacionalista.
Bila sam u Beogradu tada. I prošla mu pored odra iste noći kad su ga izložili u holu Skupštine Jugoslavije. I bila, na dan sahrane, ispred hotela Excelzior u vrhu Ulice kneza Miloša kada je prošla pogrebna povorka prema Dedinju. Bilo je to vrijeme iskrene žalosti i neshvatanja što slijedi.
Upravo je tako – za objektivno sagledavanje Titove višedecenijske vladavine, najveća su smetnja godine i događaji koji su nastupili nakon njegove smrti, kondenzovani u posljednjoj deceniji prošloga vijeka. U poređenju sa tim, svi nedostaci one zemlje postali su skoro trivijalni.
Gordana Borović
