„Naša ustanova postoji tek dvije godine i teško je davati procjene i uporedne podatke. Ali, veoma smo zadovoljni kako se program odvija do sada. Uspjeh je da je odavde izašlo pet generacija mladih ljudi koji su resocijalizovani i rehabilitovani, njih 75. Mnogi od njih rade, nekoliko njih studira, neki su osnovali svoju NVO za pomoć licima koja su u nekom problemu. Kako time ne biti zadovoljan?“
Sagovornik Portala Analitika, Duško Raspopović, direktor je prve specijalizovane ustanove za odvikavanje od narkomanije u Crnoj Gori. Za potrebe ove ustanove podužeg naziva - Centar za rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoktivnih supstanci, na Kakarickoj gori, nadomak Podgorice, sagrađena je nova, namjenska zgrada. I lokacija je brižljivo odabrana – nadomak grada, a opet u potpunoj izolaciji, i od gradske vreve i od glavnih saobraćajnica.
Do Centra ćete stići samo ako ste se baš tamo uputili.
Posao koji se ne radi, već živi: „Ovaj posao se ne radi, nego živi“- ističe Raspopović. Treba mu vjerovati. Do osnivanja Centra, o zavisnicima od droge brinulo se samo u Kancelariji za prevenciju narkomanije u Podgorici. Međutim, nakon ukazane ljekarske pomoći, pacijenti su otpuštani kućama. Za ozbiljniju pomoć i liječenje išli su u Hrvatsku, Srbiju, Italiju, Bosnu i Hercegovinu...
„Kada smo sproveli anketu među roditeljima zavisnika, preko 90 posto ih je smatralo da je neophodna izgradnja ovakve ustanove u Crnoj Gori,“ objašnjava Raspopović.
Neke zemlje imaju već bogato iskustvo u liječenju bolesti zavisnosti, pa i narkomanije. „Imaju komune, vjerske zajednice, ili zajednice pod patronatom države,“ objašnjava Raspopović i naglašava da je stručni tim iz njegove ustanove obišao sve komune koje postoje u okruženju, ali i šire.
Centar na Kakarickoj Gori, rađen je po uzoru na moderne ustanove tog tipa u inostranstvu. „Usvojili smo praksu koja se već primjenjuje u našem okruženju. Nije dovoljno pacijenta za kratko vrijeme ’očistiti’ od psihoaktivnih supstanci, a onda ga vratiti u okruženje u kojem je i počeo da ih koristi.
Samo dobrovoljni dolazak u fazi apstinencije: Uslov za ulazak u ustanovu je – da je dobrovoljan i da je pacijent u tom momentu u apstinenciji.
Program rehabilitacije i liječenja odvija se u nekoliko etapa - adaptacija, rehabilitacija, resocijalizacija. Dan u Centru isplaniran je do tančina. Naizgled, ništa posebno u odnosu na neki obični dan u nekom običnom životu - ustajanje, obavljanje lične higijene, spremanje sobe, ritual jutarnje kafe, doručak...
Ali, ta „običnost“ je ono što su pacijenti odavno izgubili. „Običan“ život je, zapravo, sinonim za zdravlje. Za ovakve pacijente on predstavlja - vraćanje samoj biti egzistencije.
Slijede grupne terapije, socio terapije, radno-okupacione terapije, sportske aktivnosti, kreativne radionice... Nema „praznog hoda“.
U prvom mjesecu adaptacije pacijenti su skupa u jednoj velikoj spavaoni. Tako se bolje prate sposobnosti adaptacije, navike....
Raspopović kaže da u toj fazi niko do sada nije odustao. „Za narednih 11 mjeseci dobijaju svoje sobe, uglavnom dvokrevetne i trokrevetne. Svaka soba ima kupatilo. Imamo restoran, kuhinju, vešeraj, teretenu, kompjutersku salu, biblioteku. Imamo i plastenik za proizvodnju ukrasnog bilja, u kojem poacijenti rade u okviru radno okupacione terapije“, - navodi Raspopović.
Grupne terapije: Veoma važan segment rada su grupne terapije sa porodicama pacijenata. „Veoma je bitno da se nakon 12 mjeseci provedenih u našoj ustanovi, pacijent vrati u porodicu u kojoj je već vraćeno uzajamno povjerenje“, kaže Raspopović.
Praksa je i da pacijent i nakon izlaska iz Centra bude vezan za njega. Ta je faza, smatraju stručnjaci, od izuzetnog značaja za konačni ishod liječenja. Jer, u njoj pacijent, uz pomoć stručnih lica, pokušava da obavi proces introspekcije i pronađe uzroke zbog kojih je otišao na stranputicu.
„Znači, kad okončaju onu godinu dana boravka, još godinu dana su vezani za našu ustanovu. Dolaze dva ili tri puta mjesečno na grupne psihoterapije i na testiranje na deset vrsta psihoaktivnih komponenti, uključujući alkohol. Testiranja radimo bez najave“- objašnjava Raspopović.
U Centru postoje stroga kućna pravila. Jedno do njih je – nema mobilnih telefona.
„Pacijenti mogu da koriste fiksni telefon. Imali smo slučaj mladića kojem je djevojka pokušala da doturi mobilni. Odmah je udaljen iz ustanove. Poslije se ponovo prijavio, primili smo ga i on je uspješno završio naš program“, kaže direktor Raspopović.
Zgrada Centra je pod video nadzorom. Naravno, pacijenti ponekad probaju da doskoče i video i ljudskom nadzoru. „Kontrola je posebno jaka kada nam se klijenti vraćaju sa vikenda provedenog kući. Baš nedavno je kod jednog pacijenta pronađeno nekoliko džointa i zamotuljak marihuane koji je pokušao da sakrije u ustima. O tome smo obavijestili Centar za bezbjednost u Podgorici i predali ga policiji. O njegovom eventualnom povratku odlučiće komisija,“ kaže sagovornik Portala Analitika.
Centar do sada nije imao povratnika. Ali, narkomanija je teška hronična bolest. „Koliko znamo, tri naša pacijenta vratila su se starom poroku“, kaže Raspopović.
Za sada – samo muška populacija: Kapacitet Centra na Kakarickoj Gori je između 80 i 85 pacijenata, mada je idealna brojka - 60.
A koja je struktura dosadašnjih pacijenata? Starosna dob je između 22 i 43 godine. Najviše je Podgoričana i Nikšićana, mada ih ima iz cijele Crne Gore.
Trenutno u ustanovi boravi 28 pacijenata. „Svi su heroinski zavisnici, i veći dio njih ima hepatitis C. U većini slučajeva su vršili razna krivična djela i bili po zatvorima“- objašnjava Raspopović.
Sagovornik Portala Analitika kaže da ova ustanova za sada zadovoljava potrebe u Crnoj Gori. U Centru na Kakarickoj gori, međutim, do sada se liječila samo muška populacija. Činjenica je i da roditelji u 90 posto slučajeva prijavljuju sinove. Kao da je i roditeljski stid veći ukoliko se drogira žensko dijete. Bilo je, potvrđuje Raspopović, slučajeva da roditelji dođu da se raspitaju za mogućnost liječenja ženskog djeteta - ali, samo u par navrata.“U planu je pravljenje bloka namijenjenog ženama. Stručnjaci upravo razmatraju mogućnosti kako da to uradimo na najbolji mogući način,“ – navodi Raspopović.
Rang hotela sa četiri zvjezdice: U Centru je zaposleno tridesetak stručnjaka. Iako su uslovi rada, kako slikovito objašnjava Raspopović, „kao u hotelu sa četiri zvjezdice“, nema puno voljnih da dođu, tako da postoji manjak osoblja. .
Boravak u ovoj ustanovi košta, mjesečno, oko 1.000 eura, od čega država obezbjeđuje dvije trećine. Na teret pacijenta, odnosno njegove porodice su 333 eura mjesečno.
„Ministarstvo zdravlja i glavni grad plaćaju 660 eura, a 333 eura plaća pacijent. Mislim da je to minimum, jer su cijene znatno više u okruženju“- kaže Raspopović.
Raspopović ipak na kraju želi da poentira da je jedna od najvažnijih stvaru u cijeloj problemtici to što se svijest o narkomaniji mijenja. Ljudi su sve više svjesni da je riječ o teškoj bolesti, koje se ne treba stidjeti, već se valja sa njom uhvatiti u tešku i, po pravilu, dugotrajnu bitku, u kojoj je neophodna saradnja stručnjaka, porodice i pacijenta. Ukoliko zakaže samo jedna od ovih karika – ishod liječenja je pod znakom pitanja.
„Stalna edukacija ipak je stvorila atmosferu da danas roditelji u Crnoj Gori više obraćaju pažnju na svoju djecu, pogotovo u uzrastu adolescencije. Ako primijete problem, brže reaguju. Mislim da se poslednjih godina ipak, značajno poboljšala svijest građana i da se na drugačiji način gleda na ovaj problem,“ navodi Raspopović.
Ana Uglik
