Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Zaboga je li prije više od dva vijeka Kant (Immanuel) mislio i na ove naše vukojebine i vjetrometine, kad je ustvrdio, gotovo uzviknuo: ''Bog je neophodan'' Jer, bez neke više sile, ođe se nasilju ne može udariti u kraj. Ova njegova filozofema ne podrazumijeva pitanja tipa; ima li boga; đe je ako ga iđe ima; ima li ikoga svoga liše nas... Je li nas načinio on u nekoj svojoj sporednoj boginji ili neki njegov pomoćnik, te stoga samo pođekad bdi nad ovim stadom insana i hajvana.
To su sve pitanja koja muče obične ljude vjernike i nevjernike, kojima nije do filozofiranja i ontoloških analiza. Možda nam je Kanta, najednostavnije približio Njegoš. Pripodobio je našoj (ne)znavenoj prosječnosti shvatanje ove filozofske maksime a da nas ne ćera u ontologiju i gnoseologiju o kojima ''visoki prosjek'' pojma nema... Njegoš to, preko jednog svog lika, jednostavno a opet filozofski kaže: ''Pučina je stoka jedna grdna, dobre duše...'' itd. Eto zašto je bog neophodan. Ako je išta tačno ovo je najbliže istini i ako je narečeni filozof objavio ''Kritiku moći suđenja''.
Navijanje za tuđe: Kant je preminuo u godini početka bune na dahije (1804) a da nije vidio šta sve može pučina na ovim prostorima. Njegoš tada još nije bio rođen no su se neđe intrali u filozofiji. Pozva bih se i na neki crnogorski datum iz toga doba no se u Crnoj Gori bolje pamte događaji pod tuđijem datumima. Prosto rečeno, bolje nam stoje, kao što nam i navijanje za tuđe bolje paše od navijanja za svoje. Toliko smo se usavršili u navijanju za druge da se lasno može prepoznati odkud nam puca kad pobjeđujemo a odakle stižu plotuni kad gubimo. Kad naši pobijede tu i tamo se oglasi poneko, a kad gube, Crnom Gorom samo što ne odjekuje artiljerija. Od četiri crnogorska štampana dnevnika dva nijesu isturili na naslovnicu, pobjedu crnogorskih vaterpolista nad velesilom Mađarskom. Tek su ih dali u sportskom dodatku. Jedan dnevnik je i to pripisao svetosavlju. Pogodite koji i pogodite koji mu je najbliži...Pogodili ste. Vijesti su u istom danu i na istu stranu.
''Autoput Bratstva-Jedinstva'' Beograd-Zagreb, otvoren je prije mnogo decenija. Iako to nije bio nikakakav autoput već obična magistralna cesta. Iz ''bratske'' milošte su mu tepeali ''autoput''. Njime je decenijama curilo neko usiljeno bratsvo i kad je cesta konačno proširena u autoput, njim je prokuljao zločin. Tenkovi iz Beograda s cvijećem zla ispraćeni su nazaput. Iz istog centa krenulo je cvijeće zla jadranskm magistralom prema Crnoj Gori a onda nastavilo u pravcu istog''neprijatelja''uz obalu Jadrana. To bi se sve moglo nekako s jadom preboljeti jer vrijeme čini svoje!? Ali, iako vrijeme neda zaboravu, onda bi se bar mogla potisnuti prošlost u drugi plan da nije stalnih osvježavanja.
Arena prije „Arene“: Povodom Evropskog prvenstva u rukometu, u Novom Sadu domaći navijači su kidisali na navijače iz Hrvatske ugrožavajući im živote i paleći im osobna vozila. Sve je ličilo na organizovanu pripremu za očekujući okršaj ljutih i ratnih protivnika, Srbije i Hrvatske u rukometu. (A i rat je neka vrsta rukometa.) Ovoga puta domaćin je posijao paniku da bi se požnjio strah i odustanak hrvatskih navijača od polufinalnog rukometnog okršaja ova dva susjeda.
Iz ugla crnogorskog interesovanja ova tema ne zaslužuje dublju elaboraciju i tu bi joj mogao biti kraj. No đavo nit ore nit kopa no samo o zlu radi. Da bi se osiguao taj polufinalni meč, ministar unutrašnjih poslova Srbije je morao da osigura arenu u kojoj se igra meč, sa još jednom arenom spolja. Angažovao je pet hiljada policijaca (5.000) da nekome od igrača i navijača ne bi pukla pogibija na evropskom takmičenju. I tu bi mogao biti drugi kraj ove priče, ali opet nije. Ministar MUP Srbije, Dačić, bez obzira na visoki rizik koji proizvodi njegova zemlja kao domaćin, u završnici takmičenja izjavljuje, da Srbi ne treba da se ponašaju - kao Hrvati! Potom je napuštio svoju zemlju i osvanuo na''slobodnoj teritoriji'' - u Crnoj Gori. I tu mu opet treba arena. Traži je i dobija je: Nikoljac u Bijelom Polju.
Dačićeva slavska parada: Ova arena zahvaljući uslugama te vrste i takvim gostima, sve više postaje poprište političkih, vjerskih i prosrpsko-svetosavskih provokacija a sve manje dvorana za sportsko nadmetanja. (Tu je i himna skraćena.) Za kratko vrijeme ta arena je stekla zavidnu reputaciju političkog poprišta a ne sportišta, odakle se odapinju svetosavske strijele na Crnu Goru. On, Dačić, odande podučava srpski živalj u Crnoj Gori da budu lojalni državi u kojoj su...(No kojoj bi to trebalo da budu lojalni?) Prvi policajac Srbije, kao i bilo koje druge zemlje, može doći u posjetu drugoj zemlji, samo na poziv svog kolege ministra istog resora i to je početak i kraj njegove posjete. Ukoliko to čini privatno, njegova posjeta je anonimna i ne pretpostavlja nikakvu javnost.
Međutim, on iz Nikoljca, sa parade svetosavlja, klikuje i žive i mrtva a to može samo kod nas. On se u tuđoj zemlji ponaša na svoju ruku i po svom nahođenju. (Nikoljac se postepeno utvrđuje kao ekspozitura.) Šta će policajcu arena i zna li za to nadležno ministarstvo i zna li uopšte Vlada ko joj vlada na nekim mjestima, ili je suverena teritorija Crne Gore, povremeno, unutrašnja stvar druge zemlje. Ako je to tako a potvrđuje se da je tako, onda to nije politika no političko divljanje tuđih navijača koji su odmah dali rezultat kod stadiona nasred Podgorice. Opet arena.
Po ovim prilikama i politika je postala pučina jedna gradna koja dio svoje zemlje maože da izda pod kiriju ili ''gratis'' zloćudnim namjernicima. Ako je i to tako, a potvrđuje se da je tako, onda Srbija,zahvaljujući crnogorskoj vlasti, ima više zemalja no teritorije. Bog je neophodan ako ga igđe ima, kad je ovakvo divljanje dopušteno... da tirjanstvu stane nogom za vrat.
