Ambijent mržnje i zastrašivanja, uspostavljen 2020, svakodnevno proizvodi nove posljedice. Najnoviji napadi na Andreja Nikolaidisa, a kreirani u redakcijama Vučićevih tabloida, koji Nikolaidisa zbog stava o Rezoluciji o Srebrenici nazivaju ustašom, i po ko zna koji put otvaraju sezonu lova na ovog pisca i kolumnistu, te fizički napad na Ljubomira Filipovića, od strane izvjesnog Saše Kustudića, funkcionera Demokratskog fronta, još jednom potvrđuju mrak klerofašizma, u kojem Crna Gora tavori od konačnog pada „diktature" i dolaska „slobode i demokratije".
Obaveza svih koji žive u ovoj zemlji, i koji žele da generacije koje će doći nakon nas ne odrastaju u mržnji i bezumlju Srpskog sveta, u kojem svako ko ne pristaje na aveti 90-ih i ko ne slavi masovne ubice i ratne zločince, već o njima javno govori, biva obilježen i pretvoren u metu za odstrijel – jeste da se suprotstavi nametnutom kleronacionalističkom mraku.
Bilo da je riječ o smjeni novinara istraživača, a zbog svjedočenja istine o SDT-u i ostalim uslužnim servisima aktuelnog vazalskog režima, ili o napadu na bilo koga drugog, a motivisanom najnižim nacionalističkim pobudama – nedopustivo je.
Budući da institucije, kao i dosad, neće raditi svoj posao, moramo se sami izboriti s bezakonjem, u kojem je sve dozvoljeno. Smijeniti urednika „Pobjede" zbog napisane istine, ili fizičkom i medijskom linču izložiti bilo kog novinara, razlog je za buđenje i solidarnost, bez obzira na različite perspektive i različita tumačenja crnogorske stvarnosti.
