On je smatrao da je taj „kratki“ vijek trajao od 1914. i izbijanja Prvog svjetskog rata do 1991. i izbijanja novog građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Za sve svoje teorije imao je dobro potkovano naučno objašnjenje. No, to nije jedino doba u istoriji koje je obilovalo ekstremima. Čak su mnogi primjeri ekstremizma ili ekstremnih postupaka naročito bili pamćeni i odjekivali kao primjeri kroz buduće generacije. I ti primjeri nijesu uvijek bili smatrani za nešto loše, već su mnogi od njih slavljeni kao herojski postupci.
U tom smislu, teško je ne sjetiti se velikog primjera branioca tvrđave Masade, tokom jevrejskog ustanka protiv Rima 75. godine naše ere. Malena zelotska grupa ustanika, kao posljednji čin otpora nadmoćnim Vespazijanovim legijama, izvršila je kolektivno samoubistvo, zajedno sa ženama i djecom, kako ne bi pali u ruke neprijatelju. Njihov primjer junaštva i prkosa nasuprot nemogućem položaju, pamćen je do dana današnjeg, ne samo u jevrejskom narodu, nego i šire. Današnja bezbjednosna agencija Izraela Mosad nosi svoje ime upravo prema njima i u čast sjećanja na njihovu žrtvu.
Ili, slično njima, ostao je primjer krajnjeg otpora zavojevaču i borbe za svoja uvjerenja, opsada tvrđave Monsegir u Langdoku, današnja Južna Francuska. Naime, na kraju krstaškog rata protiv katara, 1244, pad utvrđenja Monsegir u Pirinejima, ostaće upamćen kao primjer ekstremizma na obje strane. Jer su i katarski branioci, kao i branitelji Masade 12 vjekova prije njih, dobrovoljno otišli u smrt, vjerujući da svojim primjerom najbolje brane svoje pravo na slobodu i religijsko uvjerenje i svojim činom upisali se u anale besmrtnih. Sa druge strane, krstaška francuska vojska i uz nju papski inkvizitori, osnovani specijalno za tu priliku iz reda monaha Svetog Dominika, pokazali su svoj surovi ekstremizam tokom cijelog trajanja rata. Ostaće zauvijek zapamćena rečenica papskog legata prilikom zauzimanja grada Karkansona: „Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje!“
Surovo proganjanje navodnih jeretika, Inkvizicija, kao papski sud, će od tada, nastaviti i u narednim vjekovima, sve dok je zvanično ne ugasi Napoleon 1808. godine. Teško je zamisliti veći primjer ekstremnog ponašanja od djelovanja inkvizitora. Ovaj crkveni sud tokom svog vjekovnog postojanja osudio je na smrt više hrišćana nego svi rimski carevi zajedno. Progoni jeretika, vještica i drugih, nijesu bili samo odlika katoličkog dijela Evrope, jer se i u protestantskim zemljama javljaju slične pojave, koje će kulminaciju doživjeti sredinom XVIII vijeka u Salemu u Masačusetsu, tada britanskoj koloniji u Sjevernoj Americi. Dvadesetak mladih žena nevino je stradalo u navodnom pokušaju zaštite i očuvanja čistoće puritanske zajednice.
Bilo je kroz istoriju još mnogih primjera ekstremnih postupaka na kojima su se buduće generacije učile, nadahnjivale ili odbacivale ih kao loše i načine kako ne treba postupati. Ni naša istorija nije bez takvih primjera. Mnogi će, gledajući sa strane suditi kao o ekstremnom, bezrazložnom postupku, kada na Grahovcu sedmoro braće pogine noseći crnogorski barjak. I da su ekstremistički čin salve juriša na utvrđene položaje na Tarabošu i Bardanjoltu, koje nijesu donijele nikakve koristi sem uzaludne žrtve. Ili da su ekstremi bili oni crnogorski proleteri koji su ostali da brane svoj položaj na Ljubinom grobu pred nadmoćnim Vermahtom. Ipak, njihova slava i žrtvovanje za slobodu ovog naroda ostaće i mora ostati u sjećanju dok god živi ovaj narod. Njihovi podvizi donijeli su slavu i priznanje crnogorskom narodu mnogo šire od granica naše države.
Međutim, njihovo nasljeđe iako živi u nama i treba ga se sjećati, ne treba ponavljati. Doba ekstrema je za nama i iz njega treba izvući pouke. Čini se da će to biti pravi civilizacijski izazov pred generacijama koje nadolaze. Suočavanje sa prošlošću jedinstveni je zadatak koji nas sve čeka i ne može se sakriti. U tome nam ne može pomoći ni ovo bespredmetno igranje ekstremne demokratije, jer ciljevi se moraju ispuniti. Zato se ne smiju omalovažavati žrtve, prekrajati istorija i zatvarati oči pred evidentnim zločinima. A, na žalost, baš ovih dana u Crnoj Gori to proživljavamo. Mada smo već odavno oguglali na razne klovnove sa društvenih mreža, koji niječu i prepravljaju i našu i svačiju istoriju, kada takvi ekscesi dolaze od strane zvaničnika, to počinje da izaziva nelagodu i brojna pitanja. Ekstremni stavovi i parole postaju dio naše svakodnevice i dio zvanične politike. Negiranje genocida, kako samog holokausta (i to nam se desilo!) tako i onog u Srebrenici, danas se čini oficijelni stav Vlade. Upravo je to ono s čim moramo da se suočimo, što moramo da sasiječemo u korijenu kako ne bi trovalo buduće generacije. Inače smo u poziciji da nam se ponavljaju neke nove Masade!
