Međutim, danas je gotovo nepoznato da je nekad država u potpunosti kontrolisala cijene – i to od prehrambenih proizvoda, preko ugostiteljstva, sve do odjeće, pa čak i frizerskih usluga. Naravno, bilo je to u doba Narodne Republike Crne Gore.
Na takav primjer nailazimo prije tačno 80 godina, neposredno po oslobođenju naših gradova. U to doba, u Jugoslaviji je uveden novi dinar – milion starih od 1945. ‘postalo’ je jedan dinar.
Iako je krajnje teško utvrditi koliko je vrijedio dinar u odnosu na današnje parametre, najpribližnije je reći kako bi ta vrijednost bila u ravni od jednog do 10 centi. Tako makar navodi ChatGPT. Naravno, treba uzeti u obzir i to da je u pitanju bilo poslijeratno doba.
Najskuplja bila suva slanina
Ovom prilikom predstavićemo neke od cijena koje su bile regulisane posebnim odlukama Ministarstva trgovine i snabdijevanja Crne Gore iz 1945. godine.
Posebnom uredbom, između ostalog, bilo je definisano kako kilo pšenice u prodavnicama ne smije biti skuplje od četiri dinara, kukuruza od tri, a ječma tri i po. Kilo bijelog brašna u prodavnicama moglo je imati maksimalnu cijenu od šest dinara, kao i bijelog hljeba.
Kilo pirinča u prodavnicama nije smjelo biti skuplje od 13 dinara, pasulja od osam, a krompira od četiri. Maksimalna cijena kila sira i slanine nije smjela biti veća od 35 dinara, kajmaka od 42, a litar mlijeka od osam dinara. Najskuplji artikal mogla je biti suva slanina i njena vrijednost nije smjela biti veća od 50 dinara po kilu.
Uredbom regulisali i cijene rakije
Kilogram jagnjećeg mesa u najgorem slučaju koštao je 20 dinara, bravljeg 22, goveđeg 24, a svinjskog 32.
Što se alkohola tiče, litar meke rakije nije smio biti skuplji od 30 dinara, ljute od 50, a litar vina od 14 dinara.
Litar maslinovog ulja u prodavnicama nije mogao biti skuplji od 30 dinara, a komad sapuna od 25.
Država određivala cijene u restoranima, ali i u berbernicama
Istom su uredbom određene i maksimalne cijene obroka u restoranima. Cijena ručka nije mogla prelaziti 22 dinara, večere 18, šolje kafe dva, bijele kafe četiri, a čaja tri dinara.
Druga uredba koju je 1945. donijelo to ministarstvo ticala se zanatlija.
Krojači su mogli prodati muško odijelo po najvećoj cijeni od 750 dinara, a ženski kostim mogao je imati vrijednost do 450. Muške čizme su obućari mogli prodavati u maksimalnom iznosu do 600 dinara, a ženske do 550. Cijena dječjih cipela nije mogla biti veća od 100 dinara.
Šišanje i brijanje za muškarce bilo je ograničeno na 14 dinara, a potšišavanje kose za žene na 15.
Kazne za “nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže”
U to doba vršene su i kontrole da li se prodavnice, ugostitelji i zanatlije pridržavaju predviđenih cijena.
U slučaju da ih neko nije poštovao, odmah su ga čekale kazne zbog, kako je u to vrijeme definisano -nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže.
Komentari ()
