Kada se pomenu lignje mnogima je jedina asocijacija ona uvozna, zamrznuta – patagonijska, iako u Jadranu povremeno ili stalno pliva više raznih vrsta ovih krakatih stvorova.
Primorci i bolji poznavaoci znaju da razlikuju dvije ključne: domaću, odnosno običnu lignju, od lignjuna ili totnja. Osim izgledom i karakteristikama, brojne vrste jadranskih lignji i totnjeva razlikuju se po kvalitetu mesa. Tu je obična lignja neprikosnovena.
Kad ovome dodate podatak da u kočarskim ribarskim alatima redovno bude i srodnih vrsta koje prođu „ispod radara“ čak i poznavaocima glavonožaca, kao i da se minulih godina u našem moru love „lignjoliki“ stvorovi teži od pet, šest, pa čak i osam kilograma - onda zbrka tek počinje.
Posebno ako se ima u vidu da tako veliki primjerci ne dođu do naučnika na zvaničnu verifikaciju prije nego budu istranžirani. Zato ostaje nedoumica da li je riječ o velikim totnjevima (Todarodes sagittatus), ili rijetkoj za naše vode vrsti totnja Ommastrephes bartramii, koji se u literaturi zbog prevoda sa engleskog zove neonska leteća „lignja“, jer je naziv dobio zahvaljujući svjetlećem organu i činjenici da juvenilni primjerci znaju da „uzlete“ iznad površine mora...
No, prije priče o jadranskim džinovima, prvo treba znati koje su to standardne „lignje“ koje redovno završe na trpezi i po čemu se razlikuju od totnjeva.
Obične
- Najčešće vrste u ulovu u našim vodama su obična lignja (Loligo vulgaris) i dvije vrste totnja, mali totanj (Illex coindetii) i leteći totanj (Todaropsis eblanae). Iako su vrste naizgled slične, spadaju u dvije različite taksonomske grupe – kaže za Pobjedu viši stručni saradnik na Institutu za biologiju mora u Kotoru Zdravko Ikica.
Prema njegovim riječima, najjednostavniji način da se razlikuje obična lignja od totnja je na osnovu peraja.
- Kod obične lignje, peraje se pružaju gotovo čitavom dužinom tijela - ili plašta, kako se naziva u stručnoj literaturi - dok su kod totnja peraje kraće od polovine dužine plašta i smještene više prema kraju tijela. Ipak, ova jednostavna metoda efektivna je kad pričamo o domaćim vrstama. Patagonijska lignja (Doryteuthis gahi, nekad poznata po danas zastarjelim imenima kao Loligo gahi ili Loligo patagonica) ima peraje slične totnju, ali ipak je u pitanju prava lignja – kaže Ikica.
Dodaje da je sa gastronomskog aspekta, lignja puno više cijenjena nego totanj. Meso totnja je žilavije i čvršće od mesa lignji, ali su obje grupe vrsta jestive.
Upravo su lignje i neki od vrsta totnjeva, uz sipu, najčešće vrste glavonožaca sa deset krakova (dekapoda) s kojima se možete susresti u ribolovu ili na ribljoj pijaci.
Ikica kaže da, pored uobičajenih i prepoznatljivih, postoji veći broj lignji i totnjeva koji se mogu susresti u Jadranskom moru, ali nijesu zastupljeni u ribolovu u značajnijim količinama, pa dosta ljudi nije upoznato s njima.
- Jedan od njih je lignjica (Alloteuthis media), koja je često prisutna u kočarskim lovinama, ali je toliko slična malim, običnim lignjama, odnosno totnjevima, da je vrlo rijetko prepoznata kao posebna vrsta. Uz njih tu je i šiljasta lignjica (koja može biti samo varijanta lignjice) i vrlo rijetka pučinska lignja (Loligo forbesi). Od totnjeva, uz spomenute mogu se susresti veliki totanj (Todarodes sagittatus), dugokraki totanj (Chiroteuthis veranyi), kratkokraki totanj (Histioteuthis reversa) itd. – navodi sagovornik.
Veliki totanj
U Jadranu živi, dakle, nekoliko vrsta dekapoda koje rjeđe isplivaju na svjetlo dana, o čemu svjedoče sporadični ulovi minulih godina, a među njima uvijek pažnju izazove - veliki totanj.
Takvog je, sudeći prema fotografijama, posebno snimka krakova, prije nekoliko dana ulovio budvanski ribar Stefan Božović. Totanj je bio slučajan ulov u mrežu za lov ribe.
Iako je na osnovu prve objavljene fotografije na društvenim mrežama prva asocijacija bila da je riječ o Ommastrephes bartramii, dopunska analiza ukazuje ipak da je riječ o velikom totnju (Todarodes sagittatus), kaže Ikica.
- Određivanje vrste na osnovu fotografije nikad nije zahvalan posao. Zato često apelujemo na ribare da nas obavijeste, kako bismo na licu mjesta pregledali ovakve ulove i znali tačno o čemu je riječ – kaže sagovornik.
On pojašnjava da su Ommastrephes bentopelagične vrste, a u literaturi se navodi da se mogu susresti na dubinama od 0 do 2200 m.
- O. bartramii je visoko migratorna vrsta, proširena u umjerenim i suptropskim okeanima (Atlantik, Pacifik, Indik), ali rijetka u Sredozemnom moru. Radi se o vrlo rijetkoj vrsti totnja u Jadranu, a gotovo uvijek je u pitanju slučajan ulov. Ponekad se zna dogoditi da se u mrežu uhvati više primjeraka manjih jedinki, a veće jedinke uglavnom pojedinačno. U Dubrovačkom akvarijumu izložen je konzervirani primjerak ove vrste – objašnjava sagovornik.
Prema njegovim riječima, engleski naziv za ovu vrstu je ,,neon flying squid“ ili ,,red flying squid“.
- Naziv ,,flying squid“ dobili su jer mladi primjerci iskaču iz mora, a širenjem membrana na krakovima mogu 'preletjeti' određenu udaljenost. Naziv koji se može sresti u Hrvatskoj je 'lignjavac' – kaže on.
I divovska je totanj
Sa druge strane, veliki totanj ili veliki lignjun (Todarodes sagittatus) je takođe vrsta iz porodice Ommastrephidae, ali pripada drugom rodu.
- Svi totnjevi ubrajaju se u red Oegopsida, dok lignje pripadaju redu Myopsida. Razlikuju se i načinom života, jer su totnjevi uglavnom pelagički, tj. dobri su plivači koji svoj životni vijek provedu plivajući slobodno u vodenom stubu, dok su lignje uglavnom neritički organizmi, odnosno žive u dijelu mora manjih dubina, do 200 m. Popularna divovska lignja (Architeuthis dux) zapravo se ubraja u totnjeve – zaključuje Ikica.
Kako razlikovati velikog totnja od „neonskog“
Prema riječima Zdravka Ikice, razlikovanje velikog totnja ili lignjuna (Todarodes sagittatus) i neonske „lignje“ O. bartramii (koja je isto vrsta totnja) olakšava nekoliko stvari.
- Ako je u pitanju ženka O. bartramii, determinacija je jednostavna, jer one na trećem paru krakova (tj. treći lijevi i treći desni krak) imaju velike, trouglaste membrane. Kod mužjaka su te membrane proširene, ali znatno manje nego kod ženki. Duž trbušne (ventralne) strane ova vrsta ima dugačku srebrnkastu ili zlaćano-sedefastu prugu, ispod koje se nalaze svjetleći organi. Na proširenom dijelu (manus ili buzdovan) lovnih krakova (tentakula), najveće prianjalke imaju nazubljen prsten sa četiri zuba, ravnomjerno raspoređena – kaže Ikica.
Veliki totanj, pak, na lovnim krakovima ima prianjalke ne samo na proširenom dijelu, već se pružaju i dijelom samih krakova.
- Prianjalke na centralnom dijelu manusa imaju 17-20 izraženih, šiljastih zubaca. Obično je tamnoljubičaste boje – kaže Ikica.
Terminologija unosi dodatnu zbrku
U pogledu terminologije, stručnjak Instituta za biologiju mora ističe da bi u našem jeziku trebalo praviti razliku između lignji i totnjeva/lignjuna.
- Mislim da konfuzija dolazi iz engleskog jezika, gdje „squid“ u širem smislu označava i jedno i drugo, a „flying squid“ obuhvata dio onoga što mi zovemo totanj/lignjun. Da zakompliciramo stvari dodatno, onaj najobičniji totanj iz kočarskih ulova (Illex coindetii) na engleskom se naziva „shortfin squid“. Zato ne bih European flying squid prevodio kao evropska leteća lignja, kad već imamo termin - veliki totanj/lignjun. Za O. bartramii je naziv leteći totanj donekle opravdan, jer juvenilni primjerci (dužine plasta 120-160 mm) imaju sposobnost da iskaču iz vode i jedre određenu udaljenost zrakom. Meni lično sviđa se naziv lignjavac, koji se koristi u Hrvatskoj – kaže Ikica.
Invazivne vrste
U Sredozemnom moru zabilježeno je 13 novih vrsta glavonožaca.
Kako navodi Ikica, dosadašnji podaci pokazuju da vrste koje dolaze iz Atlantika, kroz Gibraltarski prolaz, ne uspijevaju formirati trajne populacije i ograničene su isključivo na zapadni Mediteran.
- S druge strane, lesepsijski migranti, odnosno vrste koje dolaze iz Crvenog mora kroz Suecki kanal, puno su uspješnije u formiranju populacija. U istočnom Sredozemlju tako su zabilježene populacije vrsta Sepioteuthis lessoniana (Bigfin reef squid) i Amphioctopus sp., a prisustvo pelagične hobotnice Tremoctopus gracilis pripisuje se ljudskom uticaju – kaže on.
