Od momenta kada su vlade širom svijeta, posebno one čiji sistemi zdravstvene zaštite ne podrazumijevaju besplatne usluge svim kategorijama stanovništva, počele da usmjeravaju budžetska sredstva ne samo za nabavku vakcina, respiratora i uopšte troškove liječenja, već i druge podsticaje, poput podrške privredi, preduzetnicima, umjetnicima, nezaposlenima itd. pojavio se niz konstatacija kako je došlo do promjene percepcije koja je uvod u revoluciju svijesti, a koja mijenja svijet novca iz korijena.
Čuli su se i neki naizgled ozbiljni glasovi kako ocjenjuju da tržišta više nikada neće biti ista i kako na njima od sada važe neki drugi principi. No, na tržištu zakon ponude i tražnje može da prestane da važi otprilike kada se to dogodi i sa prirodnim zakonima.
Otkako brojne vlade zanemaruju činjenicu da ekonomija i dalje funkcioniše na isti način, pojavila se, kao jedan od najkonkretnijh dokaza da su ponuda i tražnja danas u istom odnosu u kojem su otkako trgovina postoji, inflacija o kojoj se na toliko načina ovih dana govori kao da je bila neočekivana.
Najviše se čude oni koji su joj najviše doprinijeli – vlade koje su se najviše razbacivale bespovratnim sredstvima, stimulativnim mjerama, subvencijama – novcem koji je vrebao priliku da se nekako potroši.
Na jednako besmislen način na koji bi izgledalo ignorisanje nekog od Njutnovih zakona ignorisana je činjenica da stvarna tražnja potiče od proizvodnje, odnosno potrebe da prvo morate da imate nešto da biste to i potrošili, a da biste nešto unovčili to prvo treba da stvorite.
Dok je od nastanka novoga monetarnog haosa s početka 2020. došlo do ukupnog povećanja cijena čiji procenat već dostiže dvocifreni iznos, rast realne proizvodnje na globalnom nivou tako]e je rastao, ali tek manje od jedan odsto. Tražnja, zasnovana na novcu koji je podijeljen, ali ne i zarađen, rasla je, dakle, najmanje 10 puta brže od ponude.
U ovim i ovakvim okolnostima dogodilo se da potpuno nepoznata opasnost zaprijeti globalnoj ekonomiji – omikron soj koronavirusa o kojem se još ništa nije znalo, ali se preventivno reagovalo seljenjem kapitala u ono što se u turbulentnim vremenima smatra sigurnim lukama.
Na trenutak je globalna ekonomija djelovala kao dio scenarija za smak svijeta – nagli pad cijena akcija i berzanskih indeksa, sunovrat naftnog tržišta nakon procjene da putovanja gotovo i neće biti, zbog čega će tražnja za gorivom skoro pa nestati...
Svijet je u prethodni vikend ušao s neizvjesnošću kakva se u ovom vijeku ne pamti, a izjave lidera država, zdravstvenih zvaničnika, monetarnih vlasti i izvoznica nafte gradile su mozaik straha zbog svega što dolazi, sve do trenutka kada je odjednom postalo jasno da nema toliko razloga za paniku.
Neka rješenja u teoriji možda i izgledaju impresivno, uglavnom samo onima koji ih donose
Sistemi opterećeni prekomjernom akumulacijom kapitala, ogromnim dugovima i nedostatkom nove vrijednosti dodatno su pritisnuti sporim izgledima za oporavak. U tako postavljenom sistemu privid puta naprijed moguće je pronaći jedino kroz uništavanje društvenih odnosa smanjenjem izdataka namijenjenih onima kojima su zaista neophodni da bi se sredstva ubrizgala tamo gdje se bespotrebno povećava likvidnost.
Vlade širom svijeta su, u okviru različitih politika, ali po istom principu, godinama uzimale novac od srednje klase kako bi sačuvale banke ili poštedile vlasnike krupnog kapitala plaćanja poreza, pod posebnim izgovorima.
Koji god način da se odabere kako bi se novčana masa u opticaju povećavala bez stvaranja dodatne vrijednosti dolazi se ili do kratkoročnih rezultata ili do nastanka zavisnosti od kontinuirane podrške – u nedogled.
U moru svakojakih rješenja koja se već godinama pojavljuju kao odgovori na različite krize ni tzv. „Maršalov plan“ ni po čemu nije izuzetak, jer ne samo da je u osnovi neprirodan odgovor na nastali poremećaj, već ukidanjem doprinosa na zarade za zdravstveno osiguranje dodatno destabilizuje ionako krhki zdravstveni sistem i to usred pandemije.
U pitanju je tek jedan u nizu načina preusmjeravanja sredstava koja su mogla da budu namijenjena onima kojima su potrebnija u korist nekoga ko će za jednak učinak biti više nagrađen, ma koliko bilo onih na koje se to odnosi.
Neka rješenja u teoriji možda izgledaju impresivno, uglavnom samo onima koji ih donose, ali ih pretakanje u praksu u kombinaciji s protokom vremena obesmišljava više nego što su i najveći kritičari mogli da budu u stanju to da urade.
