Od kada se otvorila, 1976. godine, do danas, JU Komanski most nije bila u tolikoj mjeri bila pod lupom javnosti kao posljednjih mjesec dana. Priče o torturi, seksualnom zlostavljanju, metafore o konc-logoru i prokletoj avliji... Ko se sve nije oglasio? Od svih potpisnika mnoštva novinskih stubaca, protesta, javnog zgražanja i poziva za smjenu direktora, teško je reći da li je iko ikada posjetio ovu ustanovu.
Šutnja nadležnih: A Ministarstvo rada i socijalnog staranja, u čijoj je nadležnosti ova ustanova – šuti, zauzimajući stav nezainteresovane strane, kao da nije riječ i o njihovom obrazu. U međuvremenu, oglasila se samo jedna radnica iz ustanove, i to u rubrici „pisma čitalaca“ jedne dnevne novine. „Umjesto razumijevanja, dovedeni smo u situaciju da slušamo najgnusnije laži, da trpimo zloupotrebe nerazumnih i gordih.“ Ona pita: „Da li je javni linč najbolji način da se pomogne nedužnim bićima, ili su po srijedi neki drugi ciljevi?“ Petrana Rončević – citirana radnica u JU Komanski most - zamjera što „humanisti“ umjesto torbe pune kritika ne donesoše nekad jednu sa poklonima. „Sigurna sam da bi svaki od štićenika, koji ima tu sreću da se kreće, potrčao da vas sretne, zagrli i zahvali“, kaže ona, u pismu nabijenom emocijama.
Potpisnica ovih redova se uvjerila u to. Potrčaće i djeca - da vam daju igračku, da vas dotaknu i pitaju za ime. Rončević izgleda traži previše. Ali, ona zna da samo dvadesetak od 131 štićenika ima povremene posjete članova porodice, što dovoljno govori o našoj humanosti i kad su nam najbliži u pitanju. Ta bića, najčešće predmet stida svojih familija, o kojima se radije ni ne priča, postala su zato predmet utrke u javnom zgražanju.
Izvještaj koji je izazvao buru: Sve je počelo od izvještaja Evropske Komisije za prevenciju torture (Europian Committee for the Prevention of Torture, CPT), koja je posjetu obavila još u septembru 2008. Nije tada Komisija obišla samo Komanski most, već i zatvor u Spužu, bolnicu u Dobroti, Centar za maloljetničke delikvente na Ljuboviću. I nije obišla samo ustanove u Crnoj Gori, kao što ni sve ocjene nisu bile negativne. Izvještaj se može naći na sajtu pomenute Komisije. Mora se zapaziti preciznost, sveobuhvatnost i temeljitost dokumenta koji sadrži i niz preporuka vlastima Crne Gore kako da se situacija u Zavodu popravi. Publikovan je početkom marta ove godine. I izazvao pravu buru. O tome da je već ranije imao određene efekte na poboljšanju stanja u ustanovi, niko ne govori. Pa ni Ministarstvo, koje je i pisalo odgovore Komisiji o tome što je nakon njene kontrolne posjete učinjeno.
Nalazi Komisije: U Komanskom mostu konstatovan je „ekstremno mali broj osoblja, što ne omogućava potrebnu brigu o higijeni i odgovarajući režim“. Posebno je lošim ocijenjeno stanje u sektoru B, u kojem boravi 67 težih slučajeva. Vrata polomljena, higijena loša, tragovi izmeta i urina po podu. Neki štićenici spavaju na prljavim dušecima, ponekad postavljenim na podu, bez kreveta. Stanje u kupatilima – očajno. Zamjereno je što štićenici nemaju nikakve aktivnosti, niti edukativne, niti rekreativne, što većinu vremena provode u prepunom dnevnom boravku - u kojem su skupa odrasli i djeca - što u ustanovama ovakvog tipa „nikako nije dobro“. CPT konstatuje i da je „nedopustivo“ da se ovakva ustanova oslanja uglavnom na donacije, jer je dnevna kvota koju dobije od Ministarstva - 6 eura po štićeniku! Ima i pozitivnih zapažanja. Kuhinja i dnevni boravak su čisti, dovoljno je hrane i lijekova, a nema primjedbi ni na medicinsku zaštitu. Ali, najteži dio izvještaja je onaj u kojem se kaže da je Komisija zatekla sedam štićenika vezane za krevete ili druge djelove namještaja, „uglavnom platnenim trakama od odjeće“, a da su neki štićenici bili zaključani sami u spavaonicama. Pominje se i pismo majke jedne štićenice Ministarstvu rada i socijalnog staranja u kojem ova navodi da joj je ćerka u Zavodu bila predmet seksualnog uznemiravanja. Ovaj dio izazvaće posebno veliku buru u crnogorskoj javnosti.
Direktorsko mjesto za koje nema jagme: Ministarstvo u svom odgovoru negira da je u slučaju pomenute djevojke bilo seksualnog uznemiravanja, objašnjavajući da je neadekvatno protumačena bezazlena manifestacija prisnosti jednog dječaka (postavljanje glave na djevojčino rame). Obavještava Komisiju i da su popravke obavljene, kupljeni kreveti i vrata, izvršena dezinfekcija. Ali, u javnosti je ostala priča o zlostavljanju, vezivanju, seksualnom uznemiravanju, koje niko od autoriteta nije ni opovrgao niti objasnio crnogorskoj javnosti! Javno se traži smjena direktora, kao ključ rješenja svih tamošnjih problema. Ministarstvo opet šuti; niti brani direktora, niti ga smjenjuje.
Težak život: Magistar defektologije Vuk Mirković na čelu ove ustanove upravo troši svoj sedmi četvorogodišnji mandat. Tu je 27 godina. Prvo ga birao Zbor radnih ljudi, pa Skupština, pa Vlada, napokon – Ministarstvo. Jedno je sigurno: nema jagme za njegovu direktorsku fotelju. On sam dao nam je ličnu kartu Zavoda, koju vrijedi poznavati. Već u nazivu ustanove – „za zbrinjavanje i vaspitanje djece i omladine ometene u razvoju“ postoji temeljna greška. U njoj je sada 131 štićenik, od čega samo desetoro maloljetnika, oba pola, od 6 do 78 godina, i to umjerene, teže i teške mentalne zaostalosti. Da bude jasnije, riječ je o kvocijentima inteligencije koji idu od 0 do 50. Tu je 53 njih sa umjerenim, 31 sa težim i 44 sa teškim poremećajem. Nepokretnih je 13, koliko i teško pokretnih i četiri slijepe osobe. Samo 33 je radno sposobno i mogu pomagati u vešeraju, kuhinji ili na održavanju higijene. Najveći dio štićenika zahtijeva stalnu pažnju, njegu i nadzor, što je kompleksan i psihofizički težak posao, bilo da govorimo o vaspitačima, njegovateljicama, socijalnim radnicima ili medicinskim sestrama. U Zavodu je 54 zaposlenih, 11 je na određeno vrijeme, i stalno je prisutan problem kadra. Njegovateljica prima 180 eura, sestra 268, vaspitač 386.
Sporna „fiksacija“: Vraćajući se na izvještaj i reakcije na njega, valja objasniti, barem ono najbitnije. Bez obzira na brutalnost scena opisanih u izvještaju, Komisija nigdje ne pominje „torturu“, već kao uzrok većini nedostataka u Zavodu navodi – ekstremni manjak kadra. Pominje se i neophodnost da se štićenici bolje zaštite od mogućeg samopovređivanja i povređivanja drugih. Takozvana „fiksacija“ štićenika - kada su u stanju da mogu povrijediti sebe ili druge - uobičajena je stvar u ustanovama ovog tipa. Ona se sprovodi po precizno utvrđenoj proceduri, i po procjeni ljekara. Mirković kaže da u zavodu ima šest štićenika koji se povremeno fiksiraju, i to specijalnim kožnim kaiševima (ostala je nedoumica da li su urađeni nakon posjete). Kaže i da je pomenuta kontrola obavljena u subotnje jutro, kada je u Zavodu prisutno samo nekoliko dežurnih. Priču o seksualnom uznemiravanju djevojke sa indignacijom negira. A da li je fiksacija toga jutra urađena po toj proceduri, i da li je i šta u njoj bilo neregularno, to bi trebalo da procijeni neko stručan, ko dobro poznaje teoriju i praksu tretmana teško retardiranih lica. Ovako su ljudi koji imaju posao teži od bilo koga u državi, dobili negativni oreol, da ne upotrijebimo kakvu direktniju riječ.
Ipak, ocjene u izvještaju teška su osuda, prije svega, Ministarstva rada i socijalnog staranja, pa i dijela onih koji sada najbučnije reaguju i javno se zgražavaju. Direktor kaže da su razne inspekcije i kontrole pomenutog ministarstva, te zdravlja, prosvete, i sanitarne inspekcije - česte. Zašto se čekao izvještaj ljudi iz inostranstva da bi se barem promijenili dušeci i popravila vrata? Smjena direktora, koji je tu 27 godina, zato zvuči kao najmanja, pa tako i najpoželjnija „kolateralna šteta“ cijelog „slučaja Komanski most“. Ostali bi tako ostali čisti.
Gordana Borović
