Besmislenost njegovih izjava (“Otvoreni Balkan”i bla-bla) djeluje kao sarkastično potenciranje tragičnosti zbilje koju živimo. Da se predsjednik Lijeve Desne Partije sprda, to bi bila vrhunska sprdnja i šegačenje. Monty Python!
Ali, ne sprdaju se ni on, ni predsjednik te iste “odlazeće tehničke” vlade, koji je pohitao u Strazbur, prije nego što Evropljani, bar većina njih, ne spuste rampu za putovanja i učešće na brojnim skupovima njegove i eventualne (buduće) neustavne vlade. To se jasno vidjelo i čulo i u dijelu izjave kojom Abazović slavodobitno poručuje: evo, primili su me, nema izolacije! Nedostajalo je da u rukama drži neke francuske novine, sa vidljivim datumom, kao dokaz da je to zaista juče bilo!
Veliki uspjeh njegove diplomatije, vaistinu. Putuj, dok jošmožeš!
Sadržaj tih razgovora možemo samo da naslućujemo: malobrojni crnogorski mediji, zatrpani permanentnom krizom, gomilom skandala i svakodnevnih dokaza o kriminalnom urušavanju i razaranju Crne Gore, nemaju vremena, ni resursa, a ni mogućnosti da upitaju domaćine u Strazburu: “O čemu su, zapravo, bili razgovori? Što ste vi rekli ovom našem koji nije naš?”
Događaji u Skupštini Crne Gore – ponovno usvajanje očigledno neustavnih izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku, uz, “spontanu”, a, zapravo, unaprijed pripremljenu odluku koja je to pratila (“kako bi se spriječio “Predsjednik da prekrši Ustav”!) – zatekli su nespremne diplomate koji prate Crnu Goru – i u Podgorici, i one koji točine sa beogradske distance.
(Uzgred budu rečeno – ta odluka, usvojena bez ikakve rasprave i komentara – postala je odmah – legendarna i istorijska.Izučavaće se i ona, baškao i taj zakon, na pravnim studijama. Ako Crna Gora sve ovo preživi, naravno.)
Ambasadori i njihovi saradnici su, tako, zajedno sa cjelokupnom crnogorskom javnošću, uvidjeli da je vrag odnio šalu, i da partije “stare većine”, pilotirane iz Beograda i Moskve (ili obrnuto, ako vam je lakše), nemaju namjeru da se uzdrže od potpune destabilizacije Crne Gore.
Prethodno je napravljen jedan prosti“lukavi”manevar,čiju učinkovitost nije ugrozilačinjenica da se (dosadni i predvidljivo) ponavlja po ko zna koji put: razgovori o prihvatanju jednog od četiri predložene sudije Ustavnog suda, što je bilo završeno, tj. “završeno”, propali su u posljednjičas, jer “staroj većini” nije odgovarao bilo kakav dogovor. Nije dovoljan jedan sudija, nego su potrebna svačetiri, iako su svi oni predloženi na skupštinskom odboru “teniskom” rezultatom od 7:6. Tie-break! Pa na osnovu tog preglasavanja na odboru treba da dobiju kvalifikovanu većinu u Skupšini?! Logično.
Demokratski front (DF) je ostvario svoju zamisao. Demokrate su nemoćne, u klopci soptvene anti-političke tlapnje o“izjavičasti”i sličnim besmislicama. URA je takođe saučesnik, iako njen lider u sebi proklinje razvoj situacije u kojoj neće više biti ni“odlazeći premijer”. Ničija nije do zore, Abazoviću.
U Beogradu i Moskvi likuju. Crna Gora je jedini front na kojem danas Moskva može da zabilježi napredak i uspjeh, a za koji Vučićeva Srbija nema potrebu da laže i maže – kaošto točini oko vještački izazvane krize na sjeveru susjednog Kosova. Rezultat je nesporan. Nazdarovlje & živeli!
Lideri DF su odahnuli.
Ekspresno hapšenje specijalnog tužioca Čađenoviča, sa optužbama koje podsjećaju na one iz staljinističkih montiranih procesa (čovjek je, navodno, saradnik upravo onih mafijaških klanovačije je vođe slao u sudnicu i kojima se, bašovih dana, izriču presude po njegovim optužnicama!), kojeg je trebalo ukloniti iz Tužilaštva na “sigurno mjesto”, dok ne prođu rokovi za obnovu procesa za pokušaj državnog udara 2016. “Kakva čudna podudarnost!”
Relaksacija je potpuna. G. Mandić, uz originalne kontemplacije kako su izbori vazda dobrodošli, dodaje kako izbori – sada nisu potrebni! Što će im to, zaista? Treba “završiti mandat”. Ostarjeli kandidat je odavno spreman, još od nezaboravnog italijanskog TV programa “Porta a porta”, u jeku genocida na Kosovu i intervencije NATO. Jedva čeka: sad ili nikad! Koga briga za Ustav, evropsku agendu, građanski mir? Eh, jošda Crna Gora nije u NATO – ako je već morala biti suverena – kakav bi to mandat mogao biti!
Nećemo ovdje zaboraviti populističku “Evropa sad”, razapetu između želje za izborima i nespremnosti da jasno i do kraja osude neustavni zakon o predsjedniku. I oni “filozofiraju” o tome kako je trebalo izglasati sva četiri kandidata za Ustavni sud. Da se konačno ima većina,što bi rekao Joković Briselski.
Crna Gora tako propada pred našim i očima naših evropskih i američkih prijatelja.
Mala je utjehašto bismo – nekima od njih – sada mogli (uljudno i civilizovano, bez teških i oporih riječi, prijateljski i dobronamjerno, naravno) da ukažemo na neke njihove postupke, izjave i dugotrajni nastup koji je ignorisao moguće posljedice nekritičke blanko podrške “demokratskim” vlastima u Crnoj Gori, od avgusta 2020. naovamo.
Onošto je mnogo važnije je potreba i interes demokratske, građanske i suverene, evro-atlantske i evropske Crne Gore da traži i očekuje od saveznika i od evropskih i američkih prijatelja i partnera da ne ignorišu povode i razloge, interese i namjere, prirodu i jasne posljedice uspostavljanja nelegitimne pučističke vlade u Podgorici.
Znaćemo brzo kako na tom istorijskom “frontu” stoje stvari: njemački, britanski i američki visoki predstavnici i izaslanici za naše krajeveće posjetiti Crnu Goru danas i sjutra.
Čućemo ih i znaćemo da li ćemo se protiv propasti Crne Gore boriti sami ili uz njihovo političko razumijevanje i diplomatsku podršku.
Kako god da bude – propadanje i urušavanje Crne Gore mora biti zaustavljeno. Za to su, kao i za sve važne stvari u našoj zemlji, najodgovorniji crnogorski građani.
