Naša država i Pljevlja u kontinuitetu su na udaru klerofašizma i te ideologije zato što se Crna Gora nikada nije suočila sama sa sobom, sa onim što je bila naša politika devedesetih godina i nijesam sigurna kakva nas budućnost čeka – kaže u razgovoru za Pobjedu građanska aktivistkinja Sabina Talović, koja je u novembru bila žrtva brutalnog fizičkog napada u centru Pljevalja, kada je na nju nasrnuo sugrađanin, samozvani četnik Zorislav Leković, zvani Zenga.
Čitavo naše društvo, dodaje ona, polako ide pomalo desno, a to je ono što nikom ne donosi dobro.
''Mi se još bavimo 1389. godinom, a civilizacija je stigla dotle da ljudi turistički putuju u svemir. Još se prebrojavamo ko je ko, ko je kome, kad i đe što učinio i ko kome treba da se osveti i za što... Onda, bojim se da tu nema suživota. Ne da nema interkulturalnosti, nego nema budućnosti. Prvo i osnovno što je moralo da se uradi je lustracija. To se, nažalost, nije desilo. Jačanjem različitih desnica mi dobijamo i napade na aktivistkinje i napade na osobe druge nacionalnosti i fašističke poruke sa zidova zgrada, raznorazne murale i sve ono ostalo što je danas naša svakodnevica'' ističe sagovornica Pobjede.
Talović je još devedestih hrabro stala u odbranu ljudskih prava, kao mirovna aktivistkinja, čiji je angažman odavno i regionalno prepoznat, a u Pljevljima decenijama pomaže ženama i djeci žrtvama porodičnog nasilja i njen dom je sigurna kuća za njih. Posljednjih godina je i podrška migrantima koji pokušavaju da se od ratova i siromaštva u svojim zemljama spasu bijegom u Zapadnu Evropu.
''Ja sam samo žena koja je prije tridesetak godina izabrala da stane iza svojih stavova, principa i vrijednosti ispod kojih ne ide – zaštita ljudskih prava… I svih tih tridesetak godina sam žrtva, iako ne volim da koristim te termine koji su sada moderni i profitabilni. Prije svega višestruko sam diskriminisana, po više identiteta koje imam – kao žena, samohrana majka, mirovna i građanska aktivistkinja i kao Bošnjakinja na kraju. Taj preplitaj identiteta donosi i preplitaj različitih problema od situacije do situacije, od politike do politike, od mjesta do mjesta odlučivanja'' priča Talović.
Iako se politikom ne bavi angažmanom u bilo kojoj partiji, kao građanska aktivistkinja je, ističe, i te kako društveno-politički aktivna.
''Ako krenete od bazičnih stvari kojima se bavi organizacija u kojoj sjedite, a to je zaštita žena i đece žrtava nasilja, ako neko tamo neđe odluči i donese političku odluku da se oni štite oni će biti zaštićeni. E to može da se preslika na cijeli život u Crnoj Gori i na sva druga prava, tako i na moje pravo građanske aktivistkinje, pravo da govorim slobodno, da se krećem svojim gradom slobodno, na moje pravo da fotografišem u svom gradu javne događaje... Za sve to je odgovorna javna politika i ovo što se danas dešava u Crnoj Gori, u regionu i konkretno u Pljevljima jedna je neprekinuta nit nasilja, prije svega nasilja od devedesetih godina do danas'' upozorava ona.
Kada je u novembru fizički napadnuta, naočigled brojnih građana, samo je jedan i to njen sunarodnik stao u njenu odbranu.
''Izašli su tada da podrže fašistu prekoputa mene, koji je mene tukao. Igrali i pjevali u centru grada i uzvikivali raznorazne poruke i parole, vrlo opasne na koje, opet niko nije reagovao. Ono što ovdje izostaje jeste institucionalni državni odgovor. Bilo bi korektno da se država, koja se poziva da je pravna, pozabavi ovim pitanjima, pogotovo u osjetljivim sredinama kao što su Pljevlja. Ovaj grad baštini jednu lijepu tradiciju, ovaj grad imao je pozorište prije 100 godina, o tradiciji pljevaljske gimnaziji da i ne govorim, o kulturno-istorijskim spomenicima isto tako, kao i o načinu života ovdje nekada. Kako se tako brzo sve promijenilo, kako smo došli do ovoga što živimo zadnjih tridesetak godina odgovor je jasan - izostanak reakcije sa mjesta odakle je ona trebalo da uslijedi, izostanak institucionalnog odgovora'' kategorična je Talović.
Na osnovu svega što je iskusila i onoga što se događa u Crnoj Gori, ova hrabra Pljevljakinja, ne očekuje skori moralni oporavak našeg društva.
''Ja sam aktivistkinja koja se trudi da bude glas onih koji ne mogu da progovore iz bilo kojeg razloga. Da bi se vratile neke vrijednosti, principi, da bi se vratila solidarnost, empatija, da bi se vratili ljudi ljudskom obliku na kraju – svjedoci ste da se suočavamo sa nekim stvarima koje bi trebalo da su nepojmljive za ljudsku vrstu, neophodna je reforma na svim nivoima društva. A obrazovanje, mora biti prioritet'' naglašava ona.
Odgovornost za sve što se dešava našem društvu je, prema njenom mišljenju, i na vjerskim zajednicama.
''Uticaj vjerskih zajednica je rapidno porastao i to je nešto što se golim okom vidi. S druge strane su političke partije. Sudar ta dva pola. Proizvod su - siromaštvo, ekonomski kolaps Crne Gore, tranzicija kojoj ne vidimo kraja ili neoliberalni koncept, kako god to zvali. Mi smo postratno društvo. Crna Gora nije oporavljala vrijednosti i nije ulagala u ljude, s jedne strane. S druge, nijesmo jačali institucije. Imali smo jednu demokratsku šminku i država je uticala na jačanje vjerskih zajednica… Država je donekle odgovorna za gubljenje tog dijela sekularizma koji je karakterisao Crnu Goru. Nažalost, Crna Gora danas više nije sekularna, građanska i prije svega antifašistička država. Svjedočimo da je nedavno u parlamentu odbijena inicijativa za zakon o zabrani fašističkih i nacionalističkih organizacija. Imamo danas u Crnoj Gori porodične fašističke organizacije, partijske, vjerske, kao i neformalne fašističke organizacije koje za ono što čine ne odgovaraju, kao ni pojedinci'' upozorava ova Pljevljakinja.
Dolaskom nove vlasti u avgustu 2020. u Crnoj Gori su, dodaje, ojačali desnica, ekstremizam, klerofašizam.
''Vaspitavali smo 30 godina generacije da vode računa o patriotizmu na način da biti patriota ne znači koliko voliš svoje, nego kolio mrziš druge i tuđe, one koji nijesu tvoji. Mi smo se u 30 godina jasno izdiferencirali na naše i njihove, mi i oni i to je nešto s čim rastu generacije. Uz ovakvo obrazovanje mislite da možemo naprijed'' pita ona.
Ukazuje i na paradoksalnu činjenicu da je teže danas, nego prije tridesetak godina, biti građanski aktivista.
''Iza mene sve ove godine nije stajao ama baš niko, osim vrijednosnog sistema koji imam i principa kojih se držim. Iza mene nema političke partije, vjerske zajednice, moćne familije ili bilo kakve organizacije. Vazda sam sama i vazda ispred sebe imam gomilu kamenja pa odlučujem što ću da gradim – nekad gradim i zid, a najčešće mostove'' dodaje Talović.
Poražava je činjenica da danas u Crnoj Gori đeca od pet godina nose različite militarističke uniforme i majice.
''I koja znaju treba li vratiti Kosovo ili ne treba i koje godine u Prizrenu… U odnosu na devedesete, danas se suočavamo i sa nekakvim novim vrstama ekstremizma, nimalo uvijenim, vrlo direktnim i ono što je za mene porazna činjenica jeste da je sve više mladih ljudi ponešeno tim vjerskim i nacionalnim kategorijama, što nije dobro ni za jedno društvo. Ja volim ovu zemlju i ovo jeste zemlja za poželjeti, ali je nažalost pretvorena u državu za plakati'' konstatuje sagovornica Pobjede.
Kao društvo smo, dodaje, došli do stanja da smo se navikli na klerofašizam, pa tako nikome nije nimalo čudno što su u Pljevljima osvanuli grafiti podrške osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Političari su, ističe ona, proizveli stanje društva u kojem se ljudi svrstavaju u „nacionalne foldere“.
''Predstavim se nekom i odmah sam, samo po imenu, svrstana u neku fioku, u folder nacionalni. A odakle vi znate kako se ja osjećam, odakle vam pravo da vi mene definišete po mom imenu? Došli smo u situaciju da su nam to jedini identiteti i da se preko tih identiteta bijemo, svađamo, maltretiramo, napadamo... Nacionalizam je političarima biznis i profit, to im je zanimanje, a ako im mi kao građani oduzmemo taj nacionalizam kojim oni tako vješto manipulišu onda im neće ništa ostati'' poručuje Talović.
Jedini lijek je, naglašava ona, da se Crna Gora pogleda u ogledalo i suoči sa prošlošću.
''Pljevlja nikada nijesu izašla iz devedesetih. I to pokazuju događaji u ovom gradu. Ono što mene brine je da su i sa ove druge strane, one nasuprot Čeku Dačeviću, izrasle neke generacije koje se više ne boje i možda će izaći da se samoodbrane, a mene to kao aktivistkinju sa iskustvom i te kako plaši. Jer to nije rješenje i to vodi u nove konflikte i s druge strane u neke nove profite. Istina i suočavanje bole, ali je to jedini put i proces koji moramo proći'' poručuje naša građanska i mirovna aktivistkinja.
Da ne vidi dobru budućnost ni Pljevljima, ni Crnoj Gori jasno ukazuje i činjenica da svoje dijete priprema da ode iz zemlje.
''Imam samo nju, ali će ona napuštiti ovu zemlju. I ono što ću joj reći je da se ne osvrće'' kaže ona.
Njena kćer, zbog majčinog aktivizma, godinama je u Pljevljima bila žrtva raznih oblika nasilja, do toga da su je tukli u školi. Pomaže majci u programima podrške ugroženim ljudima – od žena i djece žrtava nasilja do migranata. I raduje se skorom odlasku iz Crne Gore u inostranstvo.
''Trideset godina me šalju u Tursku, ali ja neću otići i neću se umoriti. Prijetili su mi ubistvom, kidali struju, tukli dijete... Nijesu me ućutkali i ne postoji ta prijetnja ili nadoknada u vidu ne znam kakvih privilegija koja će zatvoriti moja usta da ne pričam istinu, ali dijete ću poslati u svijet, jer ona ne mora sve ovo da trpi'' zaključuje Sabina Talović.
Ćutanje Krivokapića i Abazovića porazno
Zorislav Leković, duže od godine, uglavnom, nesmetano šeta pljevaljskim ulicama, okićen četničkim ili zastavama zloglasnih jedinica koje su tokom rata u BiH devedesetih godina počinile teške zločine. Policija ga je za sve to vrijeme, prema informacijama dostupnim javnosti, svega dva puta sklonila sa ulice, a odgovarao je samo prekršajno.
Epilog je da je 20. novembra prošle godine, tokom „performansa“ koji je izvodio kod džamije u centru Pljevalja, fizički brutalno nasrnuo na Sabinu Talović. Rukama je stegao za vrat, a napao je i policajca koji joj je pritekao u pomoć.
Uslijedila je burna reakcija javnosti, pa se i policija, poslije tog pritiska, „odvažila“ da protiv Lekovića konačno podnese krivičnu prijavu.
Sabina Talović je uvjerena da se to ne bi dogodilo da nije bilo snažne podrške javnosti njoj, a posebno ističe Akciju za ljudska prava i čelnicu ove organizacije Teu Gorjanc-Prelević.
''Slični incidenti dešavali su se i ranije i institucije nijesu reagovale. Ćutali su i građani Pljevalja - s jedne strane boje se da reaguju, a s druge je ono što zaista poražava – navikavamo se da živimo sa tim pojavama. One ovdje počinje da bivaju način života… Dolazimo u situaciju da ja u svom gradu, ne kršeći nijedan zakon, dok fotografišem ili snimam javne događaje, mogu u stvari biti neko ko uznemirava nekog fašistu i tako ja izazivam njegovu reakciju?! Ne znam dokle smo mi to došli, a još manje znam kuda idemo'' rezignirano konstatuje Talović.
Policija je naknadno protiv Zoranića podnijela krivičnu prijavu za izazivanje vjerske, nacionalne i rasne mržnje. Naša sagovornica je sigurna da se to ne bi dogodilo i da bi sve ostalo na prijavi za remećenje javnog reda i mira, da nije bilo žestoke reakcije javnosti.
''Posjetila me i američka ambasadorka i mislim da je sve to skupa rezultiralo podnošenjem ove krivične prijave. Ali i dalje sam vrlo skeptična kad je tužilaštvo u pitanju. Ono što je žalosno je da se država nije oglasila i to me razočarava i poražava. Kad kažem država mislim lično na premijera Zdravka Krivokapića i potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića'' dodaje naša sagovornica.
Poručuje im da poslije ubistva Šejle u Tuzima, poslije ubistva žene u Petnjici, ništa više nije bezazleno u ovoj državi kada su u pitanju žene.
''I zato je njih dvojica trebalo da se oglase, zbog svake žene u Crnoj Gori, pogotovo što su Pljevlja u pitanju, pogotovo što je osjetljiv društveno-politički trenutak i posebno zato što su oni inicijatori tih „osjetljivih trenutaka“, direktni akteri rekla bih'' ističe Talović.
Ipak, doživjela je i jedno iznenađenje od predstavnika nove crnogorske vlasti.
''Reakcija mlade ministarke Tamare Srzentić koju nikada u životu nijesam viđela emotivno me dirnula, prije svega jer je jako mlada, a napisala je pismo podrške takve sadržine kao da se druži sa mnom. E, to se zove empatija, solidarnost. I te podrške znače'' kaže ona.
Kategorična je da fizički napad na nju nije incident.
''To je bio jedan fašistički nasrtaj, to je bilo ugrožavanje mog života i taj napad nije smio da prođe a da se premijer i potpredsjednik Vlade ne oglase. Znači li njihovo ćutanje to da treba da budem žena koja ima imunitet da bi oni stali iza mene'' pita Talović.
Prvi put u životu zadovoljna je reakcijom lokalne policije.
''Mene je, u stvari, odbranio policajac i pri tome je fašista od njega otimao pištolj. Ne znam što je htio s njim. Čini mi se da sam ovog puta jako dobro shvaćena u lokalnoj policiji. Imam neprekidnu komunikaciju direktno sa načelnikom i imam određenu vrstu zaštite'' dodaje Talović.
