Političara i javnih ličnosti sa autoritarnim sklonostima je, međutim, uvijek bilo. Neki su obavljali i visoke javne dužnosti senatora, kongresmena ili guvernera saveznih država i bili veoma uticajni, pa čak i omiljeni u javnosti. Među njima se moglo naći ubijeđenih rasista, ogorčenih anti-semita, bijesnih anti-komunista, pa čak i nacističkih obožavalaca.
NASLJEĐE ,,OČEVA NACIJE“
Ipak, i pored svojih autokratskih sklonosti i anti-demokratskih ideologija, nikada niko nije pokušao da se domogne vlasti putem državnog udara ili da uspostavi kakav oblik diktature ili lične vladavine.
SAD, takođe, iako vojna sila kakvu prije nje svijet nije vidio, nikada nijesu upoznale niti bilo kakvu vrstu vojne vlade, dok su se u susjedstvu, na južnom dijelu američkog kontinenta, gotovo čitav jedan vijek vojne hunte smjenjivale jedna za drugom. Ni u najtežim trenucima istorije ove zemlje, pa ni u momentima najveće slave američkog oružja, vojska nikada nije izašla iz okvira ustava i vjernosti visokim idealima republike koje su Amerikancima ostavili u nasljeđe ,,očevi osnivači“.
Sve ovo i još mnogo toga učinilo je da njeni stanovnici SAD smatraju ,,od Boga izabranom zemljom“ (,,God chosen country“), a ljudi širom planete državom koja je ,,ideal demokratije“ i ,,lider slobodnog svijeta“. Postavlja se pitanje, kako je, u 21. vijeku, u vremenu kada se pučevi, prevrati i otvorene uzurpatorske vladavine ne događaju više tako često, baš u ovoj i ovakvoj zemlji, došlo do nasilne pobune, tj. de facto do pokušaja puča?
ISTORIJA UDARA
Činjenica da je 6. januara 2021. u Vašingtonu napadnuta centralna institucija američke demokratije, Kongres SAD, a sa ciljem da se uzurpira i preinači volja građana izražena na izborima i zatim potvrđena kako od predstavničkih, tako i sudskih organa, teško da se može ne nazvati svojim pravim imenom - pokušajem državnog udara, prvog ikada u američkoj istoriji. Štoviše, ovo je i prvi put da je Kongres napadnut od strane samih američkih građana.
Posljednji nasilni napad na zdanje na Kapitol hilu desio se prije više od dva vijeka, kada su, avgusta 1814. godine, britanske trupe zapalile nekoliko federalnih zgrada u Vašingtonu.
Zaista, kako je sve ovo što se zbilo na dan utvrđivanja i verifikacije rezultata elektorskih glasova sa predsjedničkih izbora uopšte bilo moguće? Ne bi bilo pretjeranog iznenađenja da se to desilo u nekom autoritarnom režimu, tranzicionoj zemlji ili nestabilnoj demokratiji.
Napad na parlament se, podstaknut od premijera zemlje nakon poraza njegove vladajuće stranke na izborima, desio 2017. u Skoplju. U Bukureštu je 1990. predsjednik Jon Ilijesku (Ion Iliescu) pokazao nesvakidašnju inventivnost u usmjeravanju režimskog nasilja, tako što je pozvao rudare da razbiju studentske demonstracije i ovi su to učinili. U Peruu je predsjednik Fuhimori 1992. godine izvršio tzv. auto-puč kako bi prigrabio apsolutnu vlast. Takve vijesti su uvijek iznenađujuće, ali ih doživljavamo kao moguće u ovom tipu zemalja, društava i režima. Ali, ne u Americi.
Otuda i pitanje: kako je Amerika stigla dovde?
AMERIČKA POTRAGA ZASUŠTINOM DEMOKRATIJE
Kada su, u traganju za ,,more perfect Union“ stvarali američki ustav, ,,očevi osnivači“ su često imali na umu zaostavštinu klasika političke misli iz antičkog doba. Odbacivši monarhiju i uspostavljajući izvršnu vlast izabranog predsjednika, posebnu pažnju poklanjali su Aristotelovom upozorenju da postoji jedan ,,posebno iskvareni oblik demokratije“ koji je on nazivao demagogijom.
Jedan od stvaralaca ustava, Aleksandar Hamilton u Federalističkim spisima je naglašavao da se ,,...iza varljive maske predanosti pravima naroda češće prikriva vlastoljublje...“, te da istorija podučava kako je ,,...najveći deo onih koji su ugušili slobodu u republikama započinjao svoju karijeru ponizno se udvarajući narodu - u početku demagozi, na kraju postaju tirani.“
,Očevi osnivači“, inače veoma skeptični prema ,,volji naroda“ u rusoovskom smislu, a privrženi Monteskijeovoj ideji o striktnoj podjeli vlasti, o tome da jedna vlast najbolje zaustavlja, ograničava i kontroliše drugu, vjerovali su da će uvođenjem elektorskog koledža postaviti dovoljnu branu populističkim demagozima koji bi pretendovali na predsjednički položaj. Ovo tijelo je u njihovim očima trebalo da predstavlja forum razumnih građana koji bi, u slučaju opasnosti po republiku, mogao čak i da koriguje odluku naroda.
ELEKTORSKI KOLEDŽ
Sa pojavom i razvojem političkih partija elektorski koledž gubio je na značaju i postajao sve više formalno tijelo. U svojoj izvanrednoj studiji How Democracies Die, S. Levitsky & D. Ziblatt objašnjavaju kako su dvije glavne partije, Republikanska i Demokratska, preuzele na sebe njegovu korektivnu ulogu.
Dok je elektorski koledž bio postavljen kao mogući korektivni faktor ex post, tj. nakon narodnog glasanja, političke partije su taj zadatak vršile ex ante, prije izbora, u procesu selekcije, kao glavni filter predsjedničkih kandidata.
Vlast u Americi se nije mogla zadobiti nikako drugačije osim demokratskim putem, na izborima, izbori su bili free and fair i pri tome veoma kompetitivni, ali je dvopartijska politička elita oličena u kongresmenima, senatorima, guvernerima saveznih država, gradonačelnicima najvažnijih gradova, partijskim bosovima, uticajnim biznismenima i finansijerima izbornih kampanja, čvrsto u svojim rukama držala izbor kandidata koji ulaze u trku za najvažniju dužnost u zemlji, a od kada su SAD postale super-sila, i za najmoćniji položaj na planeti. Pokušaji političkih autsajdera, raznih arivista i pridošlica u složeni svijet američke politike, sa lakoćom su se odbijali o ovaj neprobojni zid i strogo sito političko-partijske elite koja nije dozvoljavala da se kroz njega provuku kandidati što bi svojim svjetonazorom ili dotadašnjim djelovanjem mogli predstavljati prijetnju okvirima i vrijednostima američkog ustava.
Prosto rečeno, osim u distopijskim romanima i filmovima, američkog Musolinija, Perona, Žetulija Vargasa, Markosa, Čaveza ili kakvog drugog strongmena koji će se, koristeći demokratske procedure i paktirajući sa pojedinim političarima i grupama u establišmentu, domoći izvršne vlasti kako bi je kasnije uzurpirao - nije moglo biti.
Ne zato što je ustav to zabranjivao, nego zato što sistem to nije dozvoljavao. Sam ustav, pa čak ni pozitivni stavovi i uvjerenja građana prema demokratiji, ne mogu je automatski odbraniti. Da bi se ona odbranila potrebna je ljudska akcija, stvaranje i funkcionisanje neophodnih mehanizama, a često i nepisanih pravila ponašanja.
Ovo je i razlog što u svojoj monografiji Savremene demokratije, jednom od najboljih udžbenika savremenih političkih sistema na ex-YU prostoru, prof. Vučina Vasović, kaže kako bi se ,,uz rizik simplifikacije“, politički sistem SAD mogao odrediti kao ,,ustavna, federativna, predsjednička, dvopartijska, elitističko-predstavnička, zapadna demokratija“.
ELITISTIČKO-PREDSTAVNIČKA ZAPADNA DEMOKRATIJA
Pod elitističko-predstavničkom karakteristikom imao je, pored ostaloga, na umu upravo pomenutu ulogu filtera koju su obavljale dvije glavne partije i njima gravitirajuće društvene elite.
Ulogu što ju je u svom čuvenom strukturalističko-funkcionalističkom modelu političkog sistema Dejvid Iston (David Easton) 1979g. nazvao ,,čuvarima kapija“ (gatekeepers), onih koji artikulacijom, selekcijom i agregacijom interesa u društvu čuvaju okvire demokratskog poretka i omogućavaju da inputi građana proizvode outpute vlade na način koji neće ugroziti demokratski proces, već omogućiti njegovo normalno i uobičajeno odvijanje.
U demokratijama to i jeste jedna od najvažnijih funkcija političkih partija, jer bez snažnih, etabliranih i demokratskih partija nema ni demokratskog političkog sistema. Ova uloga političkim partijama nije data sama po sebi, već se uvijek nalazi na svojevrsnom testu, a pogotovo onda kada se na horizontu ukažu demagozi sa autoritarnim sklonostima. Shvatajući da su predsjedničke demokratije sa svojim visoko personalizovanim izborima i sistemom u kome predsjednik ne zavisi od podrške parlamentarne većine u kongresu, posebno osjetljive na prodor populističkih autsajdera, dvije etablirane američke partije stvorile su sistem koji se bazirao na nekoj vrsti nacionalnog nadpartijskog konsensusa o tome šta su američke vrijednosti i američka demokratija. Stoga su pomenutu ulogu filtera, od svoga nastanka pa skoro do kraja 20. vijeka, vršile sa zavidnom efikasnošću.
MOMENAT PREOKRETA
Mnogi američki autori liberalne provenijencije ukazuju da je prekretni momenat nastupio na Demokratskoj konvenciji 1968. godine u Čikagu i da se od toga datuma mijenja tradicionalna uloga američkih partija kao ,,čuvara kapija“.
Nakon ubistva Roberta Kenedija koji je kao predsjednički kandidat bio žestoki kritičar Džonsonove politike vojnog angažovanja u Vijetnamu, Demokratska partija je na izbornu konvenciju došla duboko podijeljena. Partijski establišment favorizovao je Džonsonovog potpredsjednika Hemfrija Huberta. Bez obzira na snažni otpor anti-ratnih delegata na konvenciji i uprkos činjenici da Hubert nije uopšte učestvovao na partijskim primarnim izborima, partijski bosovi uspjeli su da obezbijede njegovu predsjedničku nominaciju. Čitava stvar pretvorila se u haos i tragediju.
Tokom konvencije u Čikagu su sve vrijeme trajali protesti protiv rata u Vijetnamu koji su se izrodili u žestoki obračun policije sa demonstrantima. Sukobi na ulicama Čikaga ostali su u istoriji poznati kao ,,Bitka na Mičigen aveniji“, a ubrzo su se prenijeli i na holove konvencije u International Amphitheater-u. Američka javnost je sa nevjericom posmatrala nešto što je do tada bilo nezamislivo - upad policije na izbornu konvenciju jedne od dviju glavnih partija i ostala šokirana scenama u kojima policija vuče po podu čak i neke od delegata na konvenciji.
Rezultat čikaške havarije bilo je osnivanje MekGavern-Frejzerove komisije koja je obijema partijama preporučila dalje otvaranje procesa nominacije, a jedan od glavnih predloga bio je da se predsjednički primarni izbori učine obaveznim i da se najveći broj delegata za partijske konvencije bira na predlog samih kandidata na tim izborima i kokusima u saveznim državama. U suštini, reforme su značile ograničenje uloge partija kao ,,čuvara kapija“ i labavljenje onog političko-partijskog filtera kroz koji su morali da prođu predsjednički kandidati. Od 1972. godine predsjednički izbori održavali su se po ovim novim pravilima.
Uprkos otvorenijem procesu selektiranja kandidata i obaveznim primarnim izborima u kojima je sada partije bilo moguće i zaobići, ,,čuvanje kapija“ je i dalje uspješno funkcionisalo. Pokazalo se da nezavisni kandidati čiji je broj iz izbora u izbore rastao, a među kojima je bilo i ekstremista i demagoga, ne samo da nemaju partijsku podršku, nego ni neophodnu infrastrukturu i organizaciju ,,na terenu“, dovoljnu medijsku promociju, a često ni novac.
Sve do predsjedničkih izbora 2016. godine nijedan anti-sistemski kandidat nije uspio ozbiljnije ni da se približi vratima Bijele kuće.
,,PARTISANSHIP“
U međuvremenu u američkom društvu, ekonomiji i politici dešavale su se promjene i procesi koji su ,,čuvanje kapija“ činili sve težim.
Pobjednik u Hladnom ratu nakon pada Berlinskog zida, jedina preostala super-sila neugrožena od bilo kog novog globalnog rivala, model-uzor liberalno-demokratskog društva kome su težile novodemokratizovane zemlje širom svijeta, Amerika je, u ovom osjećaju sigurnosti, počela sve više da bude poprište unutrašnjih podjela i političkih borbi po partijskim linijama. Partisanship, kako ga u Americi nazivaju, počeo je najprije, početkom 1990-ih da ozbiljno ugrožava, da bi do kraja drugog desetljeća 21. vijeka gotovo potpuno urušio onaj nacionalni nadpartijski konsensus koji je decenijama, a naročito tokom Hladnog rata, karakterisao američku domaću politiku.
Bilo je tome mnogo razloga. U vrijeme Reganove osmogodišnje vladavine tokom o 1980-ih ekonomski liberalizam u Americi evoluirao je prema ,,neoliberalizmu“, doktrini i ekomskoj politici koja u deregulaciju ekonomije i moć tržišta vjeruje skoro do nivoa religije.
Mnogi uvidi, analize i konkretne neoliberalne mjere i politike bili su koraci u pravom pravcu, ali je deregulacija pokazala dva lica. Oslobađanje moći tržišta i kresanje poreza u korist ekspanzije biznisa doveli su do ekonomskog buma i uspona, ali i postavili pretpostavke za veliku finansijsku krizu 2008. godine čije posljedice Amerika i svijet i dalje osjećaju.
Uporedo sa ovime, globalizacija je omogućila do tada nezamislivu pokretljivost ljudi, roba i posebno kapitala. Ukupni dohodak u svijetu bio je u prvoj deceniji 21. vijeka veći nego ikada do tada u istoriji ljudskog postojanja, ali je i nejednakost njegove raspodjele rasla neviđenom brzinom.
MOĆNA ELITA
U Americi, ali i u mnogim drugim zemljama pojavila se uska elita oligarha, tajkuna i multibilionera koji su svoju ogromnu finansijsku moć mogli da pretvore u šta požele. Od 1990-ih godina, gotovo svi ekonomski dobici u SAD bili su koncentrisani u 10% najbogatijih familija, u okviru tih 10% koncentracija se odvijala u okviru 1%, a u okviru ovih 1% unutar 0,1% sa vrtoglavim bogatstvom.
Globalizovana ekonomija, kao i razne krize širom svijeta, uzrokovali su do tada neviđene migracione pokrete, što je otvaralo osjetljivo pitanje u svim multikulturnim, multireligijskim, a pogotovo multirasnim društvima - pitanje drugih, pitanje onih koji nijesu kao ,,mi“ i čak dovode u pitanje ,,naš način života“. Ubrzano raslojavanje društva po osnovu dohotka i otvaranje pitanja ,,drugih“, najčešće su idealna platforma za pojavu populističkih demagoga.
Ovo se, ipak, ne dešava samo po sebi. ,,Objektivni“ uslovi nijesu dovoljni. Mnogi samoprojektovani ,,vođe naroda“ koji su mislili da su se stekli uslovi i došlo njihovo vrijeme, završili su u potpunoj anonimnosti. Da bi se došlo do momenta kada će ,,vođa“ biti izdignut i ustoličen od naroda, najčešće je potrebno mnogo prethodnog rada. Stvaranje slike ,,neprijatelja“, politička mobilizacija, medijska podrška, paktovi sa etabliranim političarima...
Amerika u tome nije bila izuzetak.
