Istorijske paralele, ma koliko zavodljive, često se pokažu opasnim - navedu na pogrešan zaključak. Na momente ulivaju samopouzdanje koje zamagljuje sposobnost političkog rasuđivanja.
Može li lični sukob i animozitet biti okidač za ideološku i političku transformaciju?!
Nesporno da, još od momenta kad je kardinal Rišelje umjesto katoličke Austrije savez napravio sa protestantskom Švedskom udabajući put Kissingerovoj realpolitici, promjene strateških pravaca i radikalni zaokreti čine pokretačku silu svih istorijskih pregnuća.
Detalj koji uvijek 'sreću kvari' je motiv - porivi koji upravljaju tim procesima a na koncu ih i opredjeljuju.
Crnogorska politička javnost, doduše bez uobičajene letargične euforije, posmatra naznake političke transformacije akutelnog predsjednika Jakova Milatovića ali i dijela civilnog sektora koji je većinu sibirske zime nakon 2020. proveo u stanju totalne hibernacije.
Nesporno da je akutleni predsjednik proteklih sedmica pokazao iskorak u državničkom smislu. Tu treba pomenuti, ne samo oponiranje destruktivnim potezima izvršne vlasti, već i otvaranje dijaloga sa opozicionim partijama ali i kritički nastrojenim intelektualcima. Ovo posljednje na temu koja čini suštinu velikodržavnog projekta Srpskog sveta - istorijski revizionizam.
7
Nesporno je i to da se zbog takvih gestova već nalazi pod baražnom vatrom propagandih punktova u vlasništvu anonimnih Kubanaca i nešto manje anonimnih agenata stranog uticaja. Na sve to u negativnu kampanju se uključuje i struktura koja pseudointelektualnim bljuvotinama i mimovima stiže tamo gdje In4s i Borba ne uspijevaju. Međutim, sve ostalo je sporno!
Posebno kad se taj proces dovodi u vezu sa promjenom državne i političke paradigme koju je započeo i uspješno završio predsjednik Milo Đukanović. U tom slučaju radilo se o strateškoj, planskoj i vrijednosnoj promjeni čije korijene treba tražiti u suštinskom razumijevanju položaja i potreba države Crne Gore i njenih građana. Toga u ovom slučaju ima jako malo - bar za sad.
Nekoliko smislenih izjava i okruglih stolova nije dovoljno
Centralno pitanje ostaje, može li lični sukob i animozitet biti okidač za ideološku i političku transformaciju?! Odnosno, ako je osveta jedini motiv kakva je to dodatna vrijednost crnogorskom bloku i na opštem planu emancipaciji crnogorskog društva.
Predsjednik Milatović nesporno posjeduje institucionalni autoritet koji bi u slučaju iskrenog napuštanja pozicija sa kojih je došao na vlast omogućio fokusiraniju političku aktivnost svih koji bar nominalno Crnu Goru vide na zapadu.
Međutim, nekoliko smislenih izjava i okruglih stolova nije dovoljno. Za početak, odnos prema raspuštanju vlasti u Podgorici i otpuštanje savjetnika poput bivšeg direktora ANB Dejana Vukšića, za čijeg mandata se desilo najveće curenje podataka prema neprijateljskim službama, je zapravo dobar lakmus papir za dalje.
Posebno okolnost da predsjednik Milatović direktno utiče na vanredne izbore u Podgorici, suštinski i na državnom nivou, je prvi ozbiljni test kvaliteta "promjene". Za razliku od dječje zaljubenosti i stupidne naivnosti koju su opozicione prozapadne partije gajile prema Dritanu Abazoviću pa kasnije i premijeru Milojku Spajiću, ovog puta takva greška bi ih zaista diskvalifikovala od daljeg bavljenja javnom politikom. Što, naravno, ne znači da posebno oni djelovi intelektualne javnosti smiju i treba da iz čisto egoističkih motiva sprečavaju bilo čiju ideološku ili političku transformaciju.
Monopol nad idejom nezavisnosti i narcizmi malih razlika već su dovoljno štete nanijeli, najviše onima koji su upravo iznijeli projekat pete obnove crnogorske države. Složenost nove političke konfiguracije nužno znači reaktivni talas uključivanja Srbije i Rusije. Posebno u trenutku kad "vuk na ovce" gubi pravo.
