S obzirom na to da je danas naša javna scena prezasićena brojnim konferencijama za štampu, intervjuima i svakovrsnim pitanjima, novim idejama, predloženim rješenjima i slično, htio bih da o tome iznesem svoje načelno mišljenje, koje se ne odnosi ni na jednu ličnost, partiju ili redakciju.
Moje je zapažnje da se često prilazi realnosti kao da je ili bijela ili crna, a ona je mnogo više i češće siva. Posebno se ne pravi jasna razlika između identifikovanja nekog problema, sa jedne strane i rješavanja toga problema s druge strane.
Identifikovanje problema je verbalna ili vizuelna opservacija nekog postojećeg stanja, obično individualni napor i vrlo često novinarski posao, da bi se to stanje konkretno i adekvatno prikazalo javnosti.
Zar Volter nije rekao: Odlično je najveći neprijatelj dobrom!
Međutim, rješavanje tog problema je sasvim drugi par rukavica. Prvo je stvar izražajnih mogućnosti, bogatstvo rječnika i stila. Dok je drugo akcija koja treba, tek ako je uspješna, da urodi plodom. To je kompleksan proces, đe je potrebna moć predviđanja i koordinacija sa mnogim akterima.
Ne napreduje se uvijek pravolinijski, već često treba podešavati kurs, čak se i povući privremeno natrag, baš kao u ratnoj strategiji. Pored toga, izbor trenutka za akciju (“timing”) može biti od presudnog značaja za uspjeh. Kod nas je često ono što je stavljeno na komad papira ili lijepo ispričano, već gotovo završena rabota. Zato je Njegoš u Šćepanu Malom i kazao: “Ako nije zemlje za življenje, a ono je zemlje za pričanje”.
Da li je onda za novinara potrebno da poznaje i jedno i drugo? Naravno da nije. Dobar novinar, postavljajući jasno pitanje demonstrira da se dobro upoznao sa problemom, mada o rješenju toga problema ne zna mnogo ili ništa. Da li, dakle, naši novinari postavljaju tako dobra pitanja da onome kojem je upućeno ne ostavljaju mjesta za manipulacije i kao odgovore daju kojekave izmišljotine, čemu je većina političara sklona, ostavljam čitaocima da odgovore.
Od ne znati šta hoćeš jedino gore ne znati što možeš!
Navodim samo jednu malu priču dok sam živio u Francuskoj za vrijeme vladavine Šarla de Gola. Poznato je da su njegove konferencije za štampu bile samo pompezni monolog, naravno bez pitanja. Jedan mladi novinar iz Le Monda probio je kordon oko predsjednika i uspio da ga upita:
“Gospodine predsjedniče, mi znamo da vi bolje od nas znate odgovore, ali zašto nam ne dozvoljavate da postavljamo pitanja?
“Zato što ja i pitanja znam bolje od vas”, odgovorio je general postiđenom mladiću.
Kasnije se pričalo da je general sve to sam namjestio u njegovoj stalnoj igri sa medijima.
Kad sam se u Americi počeo baviti menadžmentom naglašavano nam je da uvijek moramo biti svjesni da ljudi nijesu jednaki i da neki, i pored najbolje volje pravegreske i nijesu produktivni kao ostali, ali da ih ne treba odmah odbacivati, već im dati šansu da se poprave. Isto tako su nam naglašavali da je za uspjeh važno imati na umu da je od ne znati šta hoćeš jedino gore ne znati što možeš!
Zato danas u našoj borbi za opstanak i očuvanje Crne Gore svako dobronamjeran i svako ko iskreno voli ovu državu i put na koji je krenula, treba da bude dobrodošao. Ovo nije vrijeme da se probirkuju i traže bezgrešni. Uostalom, zar Volter nije rekao: Odlično je najveći neprijatelj dobrom!
