Dan nezavisnosti Crne Gore je prilika da se sjetimo nekih detalja iz vremena koje je prethodilo 21. maju 2006. godine, tom najvažnijem datumu novije crnogorske istorije.
Ovoga puta ćemo o nekim manje poznatim detaljima u našoj komunikaciji sa Njemačkom, u vremenu koje je prethodilo referendumu, ali i u godinama koje su slijedile. Jer, Njemačka je bila i ostala jedna od ključnih evropskih zemalja i kada se radi o našem dijelu Evrope.
Kao što je to bilo slučaj u referendumskom periodu, uloga Berlina je i u novim uslovima i situacijama - poslije odlaska kancelarke Merkel i u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu - ključna evropska adresa (uz Brisel i Pariz, naravno) u kontekstu crnogorskih aspiracija da se vrati na put djelotvornog i produktivnog dijaloga sa evropskim prijateljima i partnerima, koji bi, ako se pokažemo naredni da ispunimo uslove koji se tiču Crne Gore, a ne nekih drugih zemalja, trebalo da nas, u sagledivoj budućnosti, dovede do članstva u Evropskoj uniji.
VRIJEME DRŽAVNE ZAJEDNICE
Crnogorska diplomatija je, tih godina (2004-2006), bila u specifičnoj poziciji uslovljenoj Beogradskim sporazumom iz marta 2002 - sa Ministarstvom inostranih poslova u Podgorici i kadrovima sa crnogorske diplomatske liste u Ministarstvu spoljnih poslova Državne zajednice u Beogradu i u zajedničkim diplomatsko-konzularnim predstavništvima.
Jedan od ,,uslova“ novog ministra inostranih poslova (preuzeo sam dužnost posljednjeg dana jula 2004. godine) je bio da se učini nespornim i svima jasnim da je šef crnogorske diplomatije nadređen svim crnogorskim diplomatama, ma đe oni radili. U uslovima kada Republika Srbija (sasvim namjerno, naravno) formalno nije imala svoje ministarstvo, već je ,,zajedničko“ ministarstvo u Ulici kneza Miloša u Beogradu koristila kao svoje, bilo je neophodno da se taj ,,detalj“ odmah razjasni, kako bi se izbjegli nesporazumi i nepoznanice u vrlo komplikovanoj konstelaciji i u opterećenim relacijama između dvije države-članice.
Zbog toga je, vrlo vjerovatno, i moja prva javna komunikacija prema Vuku Draškoviću - ministru spoljnih poslova Državne zajednice - kojeg sam nazvao ,,mojim srpskim kolegom“ tada izazvala nezadovoljstvo i ljutnju u beogradskim političkim i diplomatskim krugovima, ali i sporadične ocjene u Podgorici da je to ,,pretjerivanje“.
Suština je bila jednostavna: takav stav je trebalo da svima stavi do znanja da crnogorska diplomatija neće (više) pristajati na nekakvu podređenu i potčinjenu ulogu prema srpskim diplomatama. Jedan od pokazatelja takve nove situacije je bilo naše opredjeljenje da crnogorskog ministra inostranih poslova u njegovim aktivnostima i razgovorima u inostranstvu ne mogu pratiti srpske diplomate, makar se radilo o ambasadorima Državne zajednice. Ukoliko, dakle, oni nisu bili iz Crne Gore, mogli su samo da stave na raspolaganje tehničku podršku (auto i vozač, na primjer).
Iako je bilo pokušaja da se takav stav osujeti i problematizuje, nismo bili spremni da od njega odustanemo.
BERLIN, SEPTEMBAR 2004, MIHAEL ŠEFER, PRVI PUT
Zato je i moje prvo putovanje u novoj ulozi - Berlin, početak septembra te 2004. godine, bilo neizbježno, ,,opterećeno“ takvim stavom - da ne želimo da našim sastancima prisustvuje tamošnji ambasador Državne zajednice, koji je bio iz Srbije.
Tražili smo i dobili sastanak sa političkim direktorom njemačkog Ministarstva vanjskih poslova. Njemci su pristali na naše uslove, ali su, što je bilo očekivano, svoj odnos pokazali i time što je g. Mihael Šefer (Schaefer), neposredno pred naš susret, primio ambasadora Milovana Božinovića - iskusnog i vrsnog diplomatu iz Beograda - koji nije, da tako kažemo, gajio posebno pozitivna osjećanja prema crnogorskim državnim aspiracijama, ali je bio vrlo učen i civilizovan čovjek.
Razgovor sa g. Šeferom je, to sam odmah shvatio, bio refleksija situacije koja je stvorena našim zahtjevom. Iskusni njemački diplomata (karijeru će završti kao ambasador u Pekingu) mi je ,,održao govor“ - o ,,štetnosti balkanskog nacionalizma“ i o - potrebi saradnje sa Tribunalom u Hagu?! Nije mi mnogo pomogao - bar se tako činilo - moj jasni odgovor da sam apsolutno saglasan o destruktivnosti nacionalističkih projekcija na Balkanu (pomenuo sam, čak, da to govorim i kao jedan od vođa crnogorskog mirovnog pokreta iz 1991/92), a da Crna Gora nema ama baš nikakvih problema i prepreka za saradnju sa Haškim tribunalom i da je opredjeljenje naše državne politike prema toj potrebi jasno i apsolutno pozitivno.
Bez obzira na te ,,smetnje u komunikaciji“ bio sam zadovoljan - njemačko nas je Ministarstvo primilo na način i u formatu koji smo tražili. Bio smo tek na početku angažmana i nije se moglo očekivati da baš sve od početka bude kako treba i kako smo mi željeli.
Iz Berlina smo tada otputovali za Pariz, pa za Njujork, na godišnje zasijedanje Generalne skupštine OUN, a onda za Vašington. Prvo putovanje je pokazalo koji su naši prioriteti u vanjskoj politici. Moskva nije bila na tom spisku, jer ministar na tim stranama nije bio shvaćen baš prijateljski. Moje zapadno opredjeljenje nije pomoglo komunikaciji sa Moskvom - za to su bili zaduženi drugi crnogorski diplomatski kadrovi.
PODGORICA, AVGUST 2005: ,,ZOBEL CRNOGORSKI“
U tim godinama je, kada je riječ o njemačkim diplomatskim predstavnicima u Beogradu i u Podgorici, postojala jedna simpatična situacija.
Naime, i ambasador u Beogradu, Andreas, i njegov potčinjeni, šef njemačkog diplomatskog predstavništva u Podgorici (ime sam, nažalost, zaboravio) prezivali su se jednako: Zobel. Nisu bili u srodstvu, kako nam je objašnjeno.
Bili smo prinuđeni da uspostavimo razliku u imenima, da ne bude zabune: ambasador Andreas Zobel u Beogradu je, tako, postao ,,Zobel srpski“, a njemački diplomata u Podgorici, logično - ,,Zobel crnogorski“.
,,Crnogorac“ se, sve do dolaska prvog njemačkog ambasadora u Crnoj Gori, g. Šmita, uglavnom bavio bezbjednosnim stvarima i procjenama naše, crnogorske situacije, koja je i zaista bila bremenita problemima i raznim rizicima.
Sjećam se i našeg najvažnijeg sastanka i jedne od tih ,,opasnosti“. Naime - dan poslije helikopterskog instaliranja limenog objekta na vrh Rumije (učinila je to, naravno, Vojska ,,Srbije i Crne Gore“) - Zobel ,,crnogorski“ je tražio hitan prijem.
Njegova poruka je bila jednostavna i direktna: ne reagujte na provokaciju SPC. To je učinjeno upravo da biste vi reagovali, kazao mi je njemački diplomata. Prenijeću, rekoh, Vašu poruku, ali ako se to hitno ne ukloni, postoji opasnost da tamo ostane i da ugrozi viševjekovnu tradiciju, koja se tiče i hrišćanstva i islama. A Crna Gora je zemlja svih njenih građana, svih nacija i vjera. To ,,označavanje“ teritorije ne tiče se samo predstojećeg referenduma...
Poslije sam, u mnogim prilikama, razgovarao o tome i sa tadašnjim predsjednikom Crne Gore, g. Filipom Vujanovićem. Ne mogu reći da smo imali isto razumijevanje te situacije - sve do najnovijih dešavanja.
Ta ,,crkva“, kao što znamo, i dalje ruži našu Rumiju. Povlađivanje Crkvi Srbije - a to je samo jedan od primjera - je dalo poznate rezultate. Litije su bile logično finale tog ,,popuštanja“ i inercije države Crne Gore prema organizaciji koja je glavni promoter negiranja i destrukcije crnogorskog nacionalnog i državnog integriteta.
BERLIN, FEBRUAR 2006, ,,AIDE MEMOIRE“, MIHAEL ŠEFER, DRUGI PUT
U februaru 2006. godine je bilo jasno da se referendum više ne može odlagati. Stvorena je, kao što se svi sjećamo, nova problematična situacija - Crnoj Gori je nametano pravilo o kvalifikovanoj većini od 55%. Premijer Đukanović mi je dostavio predlog jedne ,,pro memorije“ o našoj poziciji povodom tog pitanja, koju je napisao jedan od naših starijih diplomata. Tekst je bio dug, četiri ili pet strana, sa istorijskim pasažima i obiljem podataka.
Uspio sam, tokom jednog međunarodnog skupa u Miločeru, da za četrdeset i pet minuta (i dalje čuvam taj primjerak!) napišem novi, lapidarni tekst, tzv. ,,Aide Memoire“, koji je odslikavao zvanični crnogorski stav o pitanju kvalifikovane većine. Premijer je to potvrdio i onda smo putovali, prvo u Beč (Austrija je predsjedavala Evropskom unijom), pa u Berlin.
,,Bečko pitanje“ sam već neđe opisivao.
,,Jeste li Vi ovo pisali? Pa recite nam što ovdje tačno piše - da li prihvatate ili odbijate pravilo od 55%?“
,,Drago mi je što to pitate“, rekao sam. ,,To više ne zavisi od nas, nego od vas.“
U Berlinu sam tada opet srio starog poznanika. G. Šefer je, umjesto formalnog susreta, organizovao ručak za dvočlanu crnogorsku delegaciju, na posljednjem spratu Ministarstva vanjskih poslova.
To je bio jedan od prijatnijih razgovora.
,,Mi smo kolege pravnici“ - rekao je iskusni njemački diplomata, koji je, između ostalog, u karijeri bio i šef pravne službe u Ministarstvu - ,,slažemo se oko pitanja većine - i kao pravnici, i kao diplomate“.
Sada bi uzelo puno prostora da ponovim dio tog razgovora koji se ticao moguće situacije - da referendumska većina bude jasna, ali da bude ispod 55%. Kući sam odmah javio dobre vijesti - Njemačka razumije kompleksnost situacije!
BEOGRAD, 24. MAJ 2006, ZOBEL SRPSKI
Mirni i demokratski referendum, a ne samo njegov istorijski rezultat, predstavlja najveće dostignuće naše političke generacije.
Tri dana poslije referenduma sam već u Beogradu, u zdanju koje se još uvijek zvalo Palata Federacije, na prijemu povodom nove sesije regionalnog Pakta stabilnosti. Moj srpski kolega drži govor u kojem kaže da ,,Državna zajednica još uvijek postoji“.
Grupa ambasadora je tu, među njima i Andreas Zobel. Pitaju me što mislim o toj izjavi. Pjesnička sloboda je to, rekoh, ipak se g. Drašković bavi lijepom književnošću, pa ćemo mu oprostiti.
I onda me ambasador Zobel, ,,Zobel srpski“, zove u stranu. Čestita vrlo srdačno i raspituje se za situaciju poslije referenduma. Stvari su još bile rovite.
,,Ne brinite. Sve je pod kontrolom. Ništa vam ne mogu“, rekao mi je kratko ambasador Zobel. I time prebrisao dvije godine vrlo ,,stegnute“ komunikacije koju smo imali.
Diplomatija je i ono što se ne kaže, kada nije trenutak da se kaže, ali i ono što se kaže kada je potrebno i važno da se kaže.
VAŠINGTON, 2009, AMBASADOR ŠARIOT
Zgrada crnogorske ambasade u Vašingtonu je na adresi Nju Hemšir avenija br. 1610, NW (sjevero-zapad). U neposrednoj blizini, s druge strane te avenije, je i sjedište njemačkog Maršalovog fonda - ,,think-tank“ organizacije, proizašle iz istoimenog projekta podrške razorenoj Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata.
Crnogorski je ambasador tamo bio ,,dio namještaja“ - jer nisam propuštao prilike da čujem zanimljive goste - diplomate iz cijele Evrope, i aktivne i one koji su završili karijeru, kao i da učestvujem u mnogim raspravama, na razne evropske i evro-atlantske teme.
Ispostavilo se, u nekoliko prilika, da sam reagovao na optimistične projekcije njemačkog ambasadora Klausa Šariota (Scharioth) u vezi ,,sigurne evropske perspektive za Zapadni Balkan“. Tvrdio sam da stvari ne idu dobro.
Vjerovatno bi se, iz današnje perspektive, neko mogao usuditi da to nazove ,,naknadnom pameću“, ali su se rasprave o kojima pričam dešavale 2007-2010. godine, kada se izgubljena decenija, koja je slijedila, nije mogla prepoznati i tako lako anticipirati.
I tako je, vjerovatno, iskusnom njemačkom diplomati (koji je, u svojoj karijeri, obavljao i najviše funkcije - bio i politički direktor i državni sekretar u njemačkom MVP), dosadilo da mu mlađi crnogorski kolega oponira pred publikom iz diplomatskog kora i akademskih krugova, pa me je pozvao na radni doručak.
Tog jutra, neposredno pred moj odlazak u njemačku rezidenciju, iz koje se Distrikt Kolumbija vidi kao na dlanu - iz njemačke ambasade je stigla poruka: ,,Ambasador ima vremena za samo 45 minuta“. Odmah sam naložio našoj sekretarici Mireli Seferović da pozove svoju njemačku koleginicu i odgovori: ,,Našem ambasadoru je dovoljno 30 minuta“.
Ostali smo preko sat i po u razgovoru na mnoge teme, među kojima je, ipak, dominirala ona - kakvo je stanje i kako da se pomogne - Srbiji! Premijeru Đukanoviću sam poslao izvještaj na šest gusto kucanih stranica o tom razgovoru.
A njemački i crnogorski ambasador više nisu ,,imali grke“ na panelima u German Marshall Fund.
PODGORICA, 2009 I KASNIJE, AMBASADORI, PLATE I FIŠER
Mnogi će se sjetiti nekih čudnih postupaka njemačkog ambasadora Petera Platea (Plate), koji su kod crnogorskih domaćina izazivali nesporazume i nezadovoljstvo.
Pošto se ranije nismo upoznali - ja sam bio u Vašingtonu kada je on preuzeo dužnost u Podgorici - samo su mi čudnovate situacije u kojima je učestvovao (mislim da je, na primjer, sa grupom navijača iz Bugarske pratio meč protiv reprezentacije zemlje prijema - što je bilo, u najmanju ruku, vrlo interesantno), prvi put smo se, slučajno, sreli u Crnogorskom narodnom pozorištu, na predstavi o knjazu Danilu.
Moj benigni komentar, pošto smo se pozdravili, izazvao je burnu reakciju kod njemačkog ambasadora: ,,Mene vaš narod voli, a političko rukovodstvo me mrzi!“ Tu sam obustavio razgovor, jer nije bilo više rezona za polemiku.
Tek sam kasnije, sa nasljednikom g. Platea, ambasadorom Pijusom Fišerom (Fischer), sa kojim sam imao dobru saradnju i veliko razumijevanje, rekao da sam tada imao osjećaj kao da razgovaram sa nekim ljutitim sovjetskim diplomatom i da je godina 1948. ili 49, a ne sa ambasadorom najuticajnije evropske sile u zemlji-kandidatu za članstvo u EU.
NJEMAČKA I ZAPADNI BALKAN POSLIJE MERKEL I RATA U UKRAJINI
Rat u Ukrajini, uzrokovan agresijom Ruske Federacije, i teški zločini i razaranja koja su uslijedila, natjerali su Zapad, pa i u zemljama koje su, najblaže rečeno, bile spremne da prema Putinovoj Rusiji vode politiku popuštanja i povlađivanja, da preformuliše svoju politiku, ne samo prema Rusiji.
Odlazak Angele Merkel, čiji se mandat protezao upravo od vremena kojim je počeo ovaj tekst, pa sve do nedavno, takođe je donio mnoge (pozitivne) novosti u odnosu Njemačke prema Zapadnom Balkanu i, sljedstveno tome, i prema Crnoj Gori.
Bez opterećenja ,,vodeće uloge“ Srbije u regionu i sa osnaženom idejom da je Berlinski proces (a ne tzv. ,,Otvoreni Balkan“) najpogodniji okvir i platforma za šest zemalja Zapadnog Balkana na njihovom (individualnom!) putu ka članstvu u Evropskoj uniji, Njemačka je opet u poziciji da pomogne legitimnim crnogorskim aspiracijama. A to njemačko razumijevanje je pola pomoći koja nam je potrebna i na kojoj joj zahvaljujemo.
Druga polovina zavisi od nas i samo od nas. Kao što je to, uostalom, bio i slučaj i kada je obnova državne nezavisnosti bila na istorijskom dnevnom redu.
Nadam se da smo toga svi svjesni.
