Branislav Vukotić, naučni saradnik Astronomske opservatorije u Beogradu, u intervjuu za Portal Analitika otkriva da bi volio da postoji još neka “inteligentna vrsta” u svemiru, jer - gledano na civilizacijskom nivou - ljudima prija “da nijesu sami u svemiru”. Neke naučne indicije postoje, ali to sve ostaje u domenu spekulacija i načnih predviđanja, koja se stalno smjenjuju.
Lansiranje Kjurositija na Mars još uvijek nije dalo neke spektakularne rezultate, a Vukotić kaže da bi bilo zanimljivo ukoliko se u budućnosti otkrije da na Marsu ima složenijih organskih jedinjenja sličnih ovima koja imamo na Zemlji, budući da je veoma vjerovatno da je u prošlosti postojala međusobna razmjena materije između ove dve planete.
- Čak su i na Zemlji pronađeni neki ostaci kamenja za koje se smatra da je došlo sa Marsa. Mi naravno želimo da vidimo - da li i na Marsu ima nešto da je došlo sa Zemlje. Takođe, sa ekonomskog aspekta bi bilo značajno detaljnije ispitati kakav je sastav tla, kojih ruda ima i da li bi jednoga dana tamo moglo da se izvrši teraformiranje i da se napravi neki habitat, ocjenjuje Vukotić.
Naučni saradnik Astronomske opservatorije u Beogradu održao je ove nedjelje predavanje na Univerzitetu Donja Gorica na temu “Nastanjivost galaksije”. Studente je na kraju interesovalo da iz prve ruke čuju ono što ih kopka mjesecima: da li 21. decembra očekujemo smak svijeta.
- Mi se uvijek bližimo smaku svijeta, nikako ne možemo da idemo u suprotnom smjeru, objasnio je šarmantno Vukotić studentima, dodajući da će “i ovaj smak svijeta proći kao u svaki drugi”.
U razgovoru za naš portal astronom Vukotić priča zašto više nema ljudskih posada na Mjesec, zašto su čitaocima zanimljivi NLO-i, koliko su opasne crne rupe…
ANALITIKA: Prije mjesec sletio je NASA rover Kjuriosti na Mars. Za sada još uvijek nema značajnih podataka. Čemu se nadaju naučnici, šta žele da pronađu?
VUKOTIĆ: Spekulacije su o tome koliko na Marsu ima organske materije. Nešto je otkriveno, ali to još nije neki materijal čemu smo se nadali.
Ali, ako bi se otkrila neka bakterija, neki mikro oblik života, to bi onda bilo jako zanimljivo i veoma značajno za nas. Jedino treba izbjeći opasnost da, u slučaju da prethodne misije nijesu bile sterilne i ostavile na Marsu nešto što bi mi greškom detektovali kao otkriće, da je to u stvari bakterija donijeta sa Zemlje.
Inače, Mars je jako blizak Zemlji; na osnovu istraživanja mi znamo da je bilo neke međusobne razmjene materija, preko nekih meteora i meteorita. Detaljnijim istraživanjem moglo bi da bude jasnije šta se dešavalo u toj njihovoj interakciji. Za sada o tome znamo samo na osnovu meteorita koji su pronađeni na Zemlji.
ANALITIKA: Ljubitelje nauke interesuje zašto, poslije gotovo pola vijeka, nema više slanja ljudskih posada na Mjesec. Jasno je da je iza tog naučnog buma stojala namjera SAD-a da pokaže političku moć i tehnološku premoć, ali naučno interesovanje, tvrde naučnici, nije iscrpljeno. Zašto onda nema novih pohoda?
VUKOTIĆ: Stvar je u tome što još uvijek nije došlo vrijeme da sazrimo kao civilizacija, da bismo se više okrenuli ka naučnom istraživanju. Glavni tokovi koji danas upravljaju civilizacijom su - ekonomski.
Danas je mnogo teže da se odvoji novac za naučna istraživanja. Slanje posade na Mjesec imalo je svojevremeno znatnu političku pozadinu. Sada više nema te trke Vašingtona i Moskve, neophodno je vrijeme da stvari legnu na svoje mjesto, pa da privatne kompanije ulažu u istraživanja. Mi bismo dobijali rezultate značajne za dalja naučna istraživanja, a oni bi svakako dobili neku drugu korist od toga.
ANALITIKA: Svjetski mediji su javili da je prije nekoliko dana otkrivena najveća crna rupa do sada. Obzirom na to da postoje različite interpretacije ovih objekata, te da se one uvijek dovode u vezu sa opasnošću na Zemlji, koliko su te spekulacije realne i istinite?
VUKOTIĆ: Crnih rupa ima veoma mnogo, ali one trenutno nijesu opasne za život na Zemlji Ugrubo procijenjeno: koliko ima galaksija - toliko ima i crnih rupa. Dakle, to je nesporno veoma, veoma veliki broj. Crne rupe se uglavnom mogu naći u centru galaksija. Iako ne mogu direktno da se posmatraju, na posredan način je zaključeno da se crna rupa nalazi i u centru naše galaksije. No, ona za sada ne predstavlja opasnost za planete koje kruže oko Sunca, jer se Sunce nalazi poprilično udaljeno od centra naše galaksije.
ANALITIKA: Kako komentarišete česta izvještavanja o raznim NLO-ima na Internetu i društvenim mrežama; da li su Vam te informacije smiješne?
VUKOTIĆ: Kad me pitaju nešto u tom smjeru, volim da odgovorim da radim sa informacijama koje su javne i koje su na raspolaganju. Da li se negdje nešto radi tajno, to ne znam. Postoje stvari u prirodi koje nauka ne može da objasni, što je trenutno van njenog domašaja. Mi uvijek u nauci pojednostavljujemo prirodu, da bismo mogli da je shvatimo. Iz tog pojednostavljivanja se javi neka greška, pa dovede do toga da se nešto nepredviđeno desi. Ljudi misle da nauka sve može da objasni. Ne može, postoji granica i naučnog saznanja.
NLO je više kulturološki fenomen, koji je doveo do toga da se neke neobjašnjive stvari pripisuju njima. Možda jeste došao neki objekat za koji mi ne znamo šta je. Ali te slike su uvijek mutne, što je smiješno jer danas možemo iz orbite da snimimo broj registarskih tablica na nekom automobilu. To je dosta medijska manipulacija.
ANALITIKA: Na osnovu naučnog posmatranja i podataka sa kojima raspolažete, da li Vi vjerujete da postoji u svemiru još neka „inteligentna vrsta“?
VUKOTIĆ: Volio bih da postoji. Znate, ljudi vole kontakt sa drugima, tako da na tom civilizacijskom nivou mislim da bi nam prijalo da nijesmo sami u svemiru. Ali, nauka nam ne daje čvrsta saznanja. Na osnovu ovoga što znamo, ima nekih indicija da bi trebalo da postoji. Treba imati u vidu da se naučni rezultati stalno smjenjuju i teorije - takođe promjenljive stvari. Jedno vrijeme su smatrali da je Njutnova teorija gravitacije "bogom-dana", a kasnije se ispostavilo da Ajnštajnova teorija relativnosti mnogo bolje objašnjava fenomene u kosmosu. Važno je razumjeti da je neka teorija onoliko dobra koliko dobro predviđa prirodne fenomene, kao recimo u ovom slučaju postojanje vanzemaljske inteligencije.
ANALITIKA: Kako gledate na CERN-ovo otkriće Higsovog bozona, popularne “božije čestice” koja će pomoći u dodatnom razumijevanju svemira. Sa više od 99 odsto vjerovatnoće naučnici tvrde da je ta čestica upravo bozon koji su godinama tražili?
VUKOTIĆ: To je visok nivo sigurnosti, stoga bismo trebali da smatramo da tako nešto postoji. Ujedno, to je potvrda nekog našeg teorijskog predviđanja. Možda stvari u prirodi stoje sasvim drugačije, pa je to možda manifestacija nečeg drugačijeg, što mi nijesmo uzeli u obzir, a trenutno nam se uklapa u našu postojeću teoriju.
Eksperiment u Cernu je pokazao da se čestice ponašaju tako da izgledaju kao da su nastale na osnovu raspada nečeg što mi zovemo Higosov bozon. Naravno, niko ne može to direktno da posmatra; i dalje je to asptraktni teorijski svijet kojim mi modeliramo prirodu. Otkriće Higsovog bozona je potvrda Standardnog modela, koji se za sada pokazao dosta uspješan, tako da mogu samo reći - jedan plus za taj model. Vidjećemo kako će se stvari u budućnosti razvijati.
ANALITIKA: Teorija Velikog praska predviđa da je cijeli svemir bio sažet u jednu tačku u trenutku nastajanja. Da li naučnici uz pomoć novih astronomskih aparata, gigantskih teleskopa, mogu da “prodru” u taj moment?
VUKOTIĆ: Kada je svemir nastao poslije Velikog praska, on je bio mješavina osnovnih čestica i zračenja. Najdalje možemo da vidimo, ono što je posmatrano satelitima COBE i WMAP, to je pozadinsko zračenje, trenutak kada je sve bilo sjedinjeno u jednu užarenu loptu, koja se kasnije širila. Onda kada je materija počela da se odvaja od zračenja, počeli smo da dobijamo dalje informacije o strukturi i širenju svemira.
Prije toga imamo samo tu neku pozadinu, zračenje koje može da nam kaže gdje su bile oblasti veće gustine materije iz kojih su kasnije nastala velika jata galaksija.
Tako da dalje od toga ne možemo da prodremo u sam taj trenutak. Mi možemo samo da vidimo stvari od trenutka kada su materija i zračenje počeli da se razdvajaju usljed širenja i hlađenja te užarene lopte koja je potekla iz samog Velikog praska.
ANALITIKA: A Veliki prasak se ne dovodi u pitanje, takoreći, uzima se kao aksiom?
VUKOTIĆ: To je teorijski koncept. Na osnovu toga što znamo danas, da se svemir širi, znamo da je imao taj neki početak, kada je sve bilo skupljeno. Teorija koja se bavi time, daje dobra predviđanja. Mada i tu ima nekih neslaganja, na kojima ljudi rade da bi riješili taj nesklad između teorije i posmatranja. Taj neki odnos količine raznih oblika materije koji danas imamo u svemiru je nastao u Velikom prasku, ali to ne mora da znači da se on zaista i dogodio. Teorija na to ukazuje, ali mislim da mi to nikada nećemo moći da provjerimo.
ANALITIKA: Govorili ste na predavanju o nastanjivosti galaksije; koliko su izvodljiva putovanja van Zemlje?
VUKOTIĆ: Putovanja unutar galaksija, po mom mišljenju su stvar daleke budućnosti. Dovoljno je da bude promjena na tehnološkom i teorijskom nivou, pa da se shvati da može da se putuje. I to neki drugačiji vid putovanja, a ne samo prolazak kroz postor. Ne znam koliko bi to dugo trajalo. Za putovanja po Sunčevom sistemu, mislim da je realno da se ostvari u ovom vijeku… To će biti zanimljivo, jer bismo mogli dosta toga da saznamo.
ANALITIKA: Da li je onda tačna tvrdnja pojedinih naučnika, poput Mičia Kakua, da će se ovaj vijek graničiti sa naučnom fantastikom?
VUKOTIĆ: Mislim da jeste! Već postoje neka tehnološka rješenja koja bi mogla da se upotrebe za međuplanetarna putovanja sa ljudskom posadom.
Pisci naučne fantastike zasnivaju svoje koncepte na nekim naučnim saznanjima u vremenu u kojem žive i u tome - šta bi moglo dalje da bude. To je neka zamršena igra između ideja koje se jave u čovjeku, i smjera u kojem nauka ide.
Žil Vern je pisao “Put na Mjesec”; ne znam da li je mislio da će ljudi zaista otići tamo i koliko će im dugo trebati, ali ispostavilo se da su nedugo potom pošli na Mjesec. Nijesu još došli u središte Zemlje. Bio je neki holivudski film o tome, ali nikad se ne zna, možda ćemo moći to stvarno da uradimo.
Aleksandra STANKOVIĆ
