Predsjednik Crnogorskog helsinškog odbora za ljudska prava Slobodan Franović smatra da je krajni cilj napada pisca Andreja Nikolaidisa u stvari namjera da se prepravlja novija istorija regiona i negira istorijska činjenica o genocidu u Srebrenici.
- Kampanja pokrenuta da se onemogući i ograniči sloboda izražavanja je dio jedne šire politike negiranja realnosti, povijesno utvrđene činjenice da je na području Srebrenice počinjen genocid, zločin nad zločinima, kako se zločin genocida kvalifikuje u međunarodnom pravu, kao i činjenice ko je sve i koliko odgovoran za taj zločin. Citirane činjenice su utvrđjene u presudi Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, kao i u više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, itd. To se sada pokušava revidirati, ističe Franović u razgovoru za Portal Analitika.
Predsjednik CHK smatra da će odluka Ustavnog suda Crne Gore, kojom se ukinula presuda protiv Nikolaidisa, biti prekretnica te da će crnogorske institucije konačno stati u odbranu slobode izražavanja u skladu sa evropskim standardima.
- Nadam se i očekujem je citirana odluka Ustavnog Suda odlučujuća prekretnica, da je pokrenut jedan pozitivan proces i da će ubuduće država Crna Gora, državne i civilne strukture našeg društva, stati čvrsto u odbranu govora/izražavanja najmanje u obimu i na nivou dostignutih zajedničkih medjunarodnih standarda, kao što su standardi nastali u radu Evropskog suda za ljudska prava i drugih institucija Savjeta Evrope, kao i drugih medjunarodnih i regionalnih organizacija ili tijela, kao i raditi na tome da se te slobode unaprijede, ocjenjuje Franović.
ANALITIKA: Već tri sedmice, gotovo bez stišavanja, traju reakcije na Nikolaidisov tekst. Koji su, po Vama, razlozi vlasti u Beogradu da - zbog jednog, jedinog novinskog teksta - uputi diplomatsku protestnu notu Crnoj Gori?
FRANOVIĆ: Diplomatska protestna nota u „slučaju Nikolaidis“ - u međuvremenu transformisanom u „slučaj Nikolaidis i drugi“ - manje je bitan
ali nesporno indikativan detalj. Protesne note, one javne kao i one povjerljive, uobičajene su u odnosima među državama, sastavni su dio tih odnosa i političke „igre“ koja se odvija svakodnevno i bez prestanka. Držim, međutim, da je u pogromaškoj kampanji koja je pokrenuta, prvo protiv pisca Andreja Nikolaidisa, a odmah nakon toga proširena i na druge, ta stvar sa protesnom notom bila - klasična spin igra. Prvo je išla najava da će nota biti upućena, pa kada se to dogodilo stvorena je mala misterija oko njenog sadržaja - navodnim odbijanjem Vlasti Srbije da objelodane njen sadržaj... Sve je to urađeno sa ciljem da se odvuče pažnja sa ključnih pitanja koja su pokrenuta „spornim“ tekstom, kao i da se zamaskiraju ciljevi koji se žele postići rečenom pogromaškom kampanjom.Naravno, neću da sporim od mnogih iznijete ocjene, da je ta kampanja - pokrenuta od državnih i paradržavnih struktura Republike Srbije, uključujući tu i medije kontrolisane od tih struktura, kao i nekih „struktura“ iz susjednih država pa i Crne Gore (onih koji Srbiju drže za svoju matičnu državu) - imala i ima za jedan od ciljeva i Crnu Goru, kao nezavisnu državu, ali po meni radi se prije svega o krupnom i oštrom napadu na slobodu govora, napadu usmjerenom na tu slobodu ne samo u Crnoj Gori i Srbiji već i u regionu pa i šire. Riječ je o napadu na slobodu govora o stvarima koje su od prvorazrednog javnog interesa, interesa koji prelazi granice Crne Gore i Srbije, pa i čitavog regiona.
ANALITIKA: Koji je, po Vama, cilj te kampanje?
FRANOVIĆ: Kampanja pokrenuta da se onemogući i ograniči ta sloboda je, po mojem mišljenju, dio jedne šire politike negiranja realnosti povijesno utvrđene činjenice da je na području Srebrenice počinjen genocid, zločin nad zločinima, kako se zločin genocida kvalifikuje u međunarodnom pravu, kao i činjenice ko je sve i koliko odgovoran za taj zločin. Citirane činjenice su utvrđjene u presudi Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije, kao i u više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, itd. To sada pokušava da se revidira.
Prema međunarodnom pravu genocid je najteži zločin koji je moguće zamisliti u savremenom svijetu i za kojeg nema zaborava, pa je nedopustiva bilo koja politika koja ima za cilj negiranje i zaborav toga zločina. Isto tako valja reći da je i pravno i etički nedopustivo izvlačiti korist iz počinjenog zločina. Kritički intoniran govor - ma koliko on bio oštar, uznemirujući i slično - protiv politike negiranja i zaborava genocida i po medjunarodnim standardima nije i ne može biti kvalifikovan kao govor mržnje. Međutim, pogromaška kampanja zbog kritike rečene politike jeste eklatantan primjer govora mržnje.
ANALITIKA: A kako tumačite da se, kao poseban dodatak protestnoj noti, navode i citati iz tekstova u Pobjedi i sarajevskom Žurnalu iz 2008. i 2009. godine te Nikolaidisovog romana iz daleke 2003. godine?
FRANOVIĆ: Činjenica da su u „noti“ pobrojani i citirani tekstovi i knijige pisca Nikolaidisa (Mimesis i drugo) nastali u dužem vremenskom
periodu samo potvrđuje da je u slučaju „Nikolaidis i drugi“ riječ o napadu na slobodu govora o stvarima koje su od najšireg javnog interesa, odnosno na slobodu izražavanja i književnog stvaralaštva uopšte.Valja reći da u današnjem svijetu, u odnosima medju modernim demokratskim državama, koje su privržene vladavini prava i ljudskim pravima, može biti i jeste prihvatljivo u njihovim diplomatskim komunikacijama postaviti pitanje i zahtjevati poštovanje ljudskih prava. Međutim, legitimni su samo oni zahtjevi koji imaju za cilj širenje sloboda, posebno to vrijedi kada je u pitanju sloboda izražavanja, sloboda umjetničkog stvaralaštva, sloboda stvaralaštva pisaca i slično, budući je sloboda izražavanja prema Međunarodnom pravu ljudskih prava ugaoni kamen temeljac čitavog sistema ljudskih prava. Evropskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda predviđena je mogućnost država da reaguju u slučajevima kada neka druga država, članica Konvencije krši ili ograničava neku od sloboda ili neko od prava zajamčenih Konvencijom. Postavljanje zahtjeva jednoj državi da se ograniči sloboda govora i podvrgne odredjenim sankcijama jedan pisac zbog javno saopštenog kritičkog mišljenja predstavlja samo za sebe, pored ostaloga, i jasno kršenje odredaba citirane Konvencije.
ANALITIKA: Teško je povjerovati da je tekst pogrešno pročitan od vlasti u Beogradu. Uostalom, i Forum pisaca Srbije i mnogi drugi srpski intelektualci su pokazali da nema ni poziva na terorizam niti govora mržnje. Zašto je zvanični
FRANOVIĆ: Mislim da je tekst dobro pročitan, druga je stvar što je za javnost plasirana izokrenuta interpretacija i onda je silom državne represije pokušano da se ta interpretacija nametne kao jedino ispravna i dozvoljena. Dakle, mislim da bi izostala bilo kakva reakcija, ne bi bilo slučaja “Nikolaidis i drugi”, ni podslučaja “Ugričić” itd., da oni (koji su pokrenuli i vode ovu pogromašku kampanju) nijesu razumjeli ključni dio poruka teksta.
Optužba za terorizam je apsurdna i ne zaslužuje komentar. Međutim, ako se podsjetimo povijesti borbe za slobodu govora vidjećemo da je ta borba prisutna u ljudskoj civilizaciji od njenih početaka (od vremena Antike) i traje do danas. Sloboda govora u svim vremenima ima svoje neprijatelje. Naročito su bili i ostali omiljeni napadi na “knjige”. Mnoge su knjige završile na lomačama, zbog drugih su mnogi pisci bili izloženi progonu, smrti, zatvorima, itd., a ima toga i u savremenom svijetu (Salman Ruždi, Orhan Pamuk, itd.).
Kao ilustraciju borbe za slobodu govora želim u kontekstu ovoga slučaja spomenuti se slučaja sudjenja Tomasu Pejnu 1792. g., piscu knjige Prava čovjeka (The Rights of Man). Pejn je bio optužen za širenje “buntovničke klevete” i prikazan kao izdajnik svoje zemlje. Pejna je branio Tomas Erskin, Državni tužilac Princa od Velsa, briljantan pravnički um toga vremena. Njegova odbrana (govor) je trajala četiri sata, mnogo puta je objavljena i danas se smatra antologijskim djelom odbrane slobode govora. Ukratko Erskin je tvrdio da je, što se tiče objavljivanja, vlast Parlamenta ograničena pravom pojedinaca da slobodno govore i objavljuju svoja gledišta. Javnost je, baš kao kiseonik, prirodna potreba svakog pojedinca. Vladanje nad jezicima, mozgovima i očima gradjana ne smije se dozvoliti. Sloboda štampe je prirodno pravo, od Boga dato i nepodložno zasrtarijevanju. Njega ne smije pogaziti nikakva ovozemaljska sila, a pogotovu ne iskvarena vlast koja pokušava da spase vlastitu kožu….
Kao što se vidi daleke 1792. g. je postojala optužba za širenje “buntovničke klevete” danas je to optužba za širenje – podstrekavanje na “terorizam”. Postoji, međutim, jedna krupna razlika. Tada je postojalo pravo na odbranu i od tako krupnih optužbi. Odbranu je zastupao Državni tužilac princa od Velsa.
ANALITIKA: Nakon Nikolaidisovog teksta ekspresno je smijenjen direktor Narodne biblioteke Srbije Ugričić i to nakon otvorenih prijetnji ministra policije Dačića. Vlada Srbije jednoglasno je podržala zahtjev za smjenom. Zar to nije obračun sa neistomišljenicima, nalik onome što smo gledali devedesetih godina prošlog vijeka?
FRANOVIĆ: Ovo što je uslijedilo nakon napada i pogromaške kampanje na pisca Nikolaidisa je čisti Džordž Orvel iz njegove antologijske antiutopije „1984“. Karakteristike totalitarnih i autokratskih režima kroz povijest su uvijek uključivale nastojanja tih režima da otkriju i izlože progonu sve one koji imaju grešne ili opasne misli (naročito one ideološke ili političke prirode) ili snuju, podstrekavaju i podržavaju „antidržavne“ ili „antinarodne“ zavjere. Suštinu toga je zaista najbolje opisao Orvel. Hajka u „slučaju“ Nikolaidis i drugi“ i podslučaju „Ugričić“ se odvija po matrici iz njegove knjige „1984“ gdje je najveći zločin podanika režima „zlomisao“ koju otkriva „policija misli“, a tu je i „ministarstvo istine“.
Svaka druga priča je suvišna, osim što želim izraziti svoje poštovanje za postupak pisca Sretena Ugričića, smijenjenog direktora Narodne biblioteke Srbije i njegovih kolega iz Foruma pisaca Srbije, kao i svih drugih koji su ustali u odbranu slobode govora.
ANALITIKA: U Srbiji je ipak bilo burnih rekacija, mnogo je ljudi diglo glas protiv hajke na Nikolaidisa. Nasuprot tome, ovdje u Crnoj Gori su neki opozicioni poslanici čak tražili da se protiv Nikolaidisa digne optužnica! Da li je činjenica što je Nikolaidis savjetnik predsjednika Skupštine ključni razlog što se on napada unutar Crne Gore?
FRANOVIĆ: Ti ovdašnji, unutrašnji, napadi na Nikolaidisa su apsurdna, tužna, ali indikativna činjenica za Crnu Goru, naročito kada su u pitanju
poslanici. Sa jedne strane svima su puna usta ljudskih prava, vladavine prava, pluralističke demokratije i slično. Sa druge strane vidite da je kod nekih ta retorika samo fasada, da se zapravo radi o pokušaju manipulacije demokratskim vrijednostima i institucijama, itd.U demokratskom svijetu parlamenti su mjesta gdje se stalno traže veće slobode, naročito kada je u pitanju sloboda govora. Već prvi moderni ustavi su postavili čvrstu zabranu parlamentima da ograničavaju slobodu govora (Tako prvi amandman na Ustav Sjedinjenih Američkih Država iz 1787. g. / 1791. g.: “Kongres ne može donositi nikakav zakon … koji ograničava slobodu govora ili štampe …”).
Sloboda govora nije i ne smije biti samo privilegija poslanika, riječ o prirodnom pravu koje pripada svakom pojedincu bez ikakve razlike. Osim toga, neprihvatljiva je i privilegija poslanika, ona kojom su se štitili i štite imunitetom, u onemogućavanju običnih građana (koji nijesu političari) da u sudskom postupku bude utvrđeno jesu li neki poslanici obavljajući svoju funkciju (sakrivajući se iza nje) prekršili njihova prava ličnosti (pravo na čast i ugled, pravo na privatnost, itd.), to jeste da li su ti gradjani žrtve kršenja ljudski prava od strane poslanika.
Činjenica da neko postane savjetnik nekoga političara, pri tome još savjetnik za kulturu I slobodnu javnost, ne može suspendovati njegovo pravo na slobodu mišljenja i javnog izražavanja mišljenja i pravo da ostane pisac sa punom slobodom stvaralaštva.
ANALITIKA: Da li presuda Ustavnog suda, koja oslobađa Nikolaidisa u procesu sa Kusturicom, konačno naznaka da crnogorski sudovi ipak usvajaju međunarodne standarde zaštite slobode izražavanja?
FRANOVIĆ: Presuda Ustavnog suda Crne Gore u slučaju „Kusturica protiv Nikolaidisa“ - koju je taj Sud zasnovao na standardima iz precedenata Evropskog suda za ljudska prava o slobodi izražavanja, a kojom je ukinuta presuda Vrhovnog suda - od kapitalnog je značaja ne samo za sami slučaj i pisca Nikolaidisa, već prije svega za slobodu govora uopšte. Zanimljiva je i relevantna činjenica, da na sličnu pa i znatno oštriju kritiku od poznatih javnih ličnosti u Evropi njegovog političkog djelovanja i njegove podrške politici reprezentovanoj u ličnosti Slobodana Miloševića, Emir Kusturica nije odgovorio tužbama - niti je pokušao da uz pomoc državne prisile zatvori usta svojim kritičarima, Pogledajte primjera radi, tekstove novih francuskih filozofa, pisaca i esejista Bernard-a Henry Levy-a, Alain-a Finkielkraut-a i drugih (Alain Finkielkraut L`Iposture Kusturica – Varalica Kusturica, Le Monde / Paris, 2. 06. 1995. g.). Jasno je zašto ne tuži u Evropi, tamo sa jedne strane postoji sloboda govora, naročito o stvarima od javnog interesaa, a sa druge strane, postoji zabrana negiranja zločina Holokausta, drugih genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih ratnih zločina.
Nadam se i očekujem je citirana odluka Ustavnog Suda odlučujuća prekretnica, da je pokrenut jedan pozitivan proces i da će ubuduće država Crna Gora, državne i civilne strukture našeg društva, stati čvrsto u odbranu govora/izražavanja najmanje u obimu i na nivou dostignutih zajedničkih medjunarodnih standarda, kao što su standardi nastali u radu Evropskog suda za ljudska prava i drugih institucija Savjeta Evrope, kao i drugih medjunarodnih i regionalnih organizacija ili tijela, kao i raditi na tome da se te slobode unaprijede.
Draško ĐURANOVIĆ
