Zbog Đukanovićevog autokratskog vladanja i korumpiranog sistema je došlo do promjene vlasti u Crnoj Gori. Nova vlast, međutim, nije krenula putem demokratskih vrijednosti već suprotno, zloupotrebom nacije i vjere u ideološke svrhe i time dovodi crnogorsko društvo na rub propasti, ocijenio je u razgovoru za Pobjedu poslanik Bundestaga iz redova Socijaldemokratske partije Josip Juratović.
Govoreći o pojavi većeg broja non pejpera, Juratović ocjenjuje da obično takvi papiri završe u košu, ali da, što se Zapadnog Balkana tiče, non pejperi imaju svrhu da se otvori javna diskusija koja je suštinski uperena protiv EU integracija.
-Non pejperi uglavnom na zapadu Europe nikada nisu imali posebnog značaja, pogotovo kao što je to ovaj donedavni od Janeza Janše, koji najčešće završavaju u košu za smeće. Jer bilo kakvo novo povlačenje granica je protiv načela EU, a pogotovo povlačenje etničkih granica je protiv temeljnih vrijednosti demokratskog sustava. Međutim, na Zapadnom Balkanu non pejperi imaju uvijek svoju svrhu i svoj značaj, a to je da se otvori javna diskusija, koja ide u pravcu protiv EU integracija-Ističe Juratović.
U Crnoj Gori je nakon 30 godina došlo do promjene vlasti. Pratite li poteze aktuelne parlamentarne većine? Mnogi ih optužuju da vode zemlju u pogrešnom pravcu, nedovoljnom posvećenošću integracijama, spornim imenovanjima u obavještajnom sektoru, partijskim zapošljavanjem za koje je optuživana i prethodna vlast. Kakav je Vaš stav?
Društvo Crne Gore, koje je bilo najdalje na svom putu u EU, trenutno stoji u mjestu, pri čemu je velika opasnost da krene nazad, u tamu balkanskih nacionalističkih kaljuža, koje su se stvarale u zadnje tri decenije. Autokratski princip Đukanovića je procedurom i procesom na putu u EU s pravom oslabio, međutim demokratske vrijednosti, prije svega slobode, koje su ključ za ulazak u EU, vjersko-nacionalističke strukture su zloupotrijebile u smislu raskola društva, za svoje sitne interese već po poznatom nacionalističkom receptu Zapadnog Balkana koji, na primjer, u BiH gledamo duži niz godina i koji je paralizirao cijelo društvo. Sam neslužbeni naziv crnogorske Vlade, ,,dvanaest apostola“ nam ukazuje u čijem interesu ta vlada radi.
Crna Gora je već nekoliko mjeseci bez ambasadora u Berlinu, nakon što je Vlada odlučila da opozove dosadašnju ambasadorku Veru Kuliš. Koliko se to odražava na saradnju dvije zemlje?
Naše iskustvo je da su ambasade bitna poveznica između dvije države, odnosno most informacija i stavova dviju država. Taj most je, nažalost, sada prekinut i ne postoji, pa se time sada prepušta taj odnos dezinformacijama i spekulacijama različitih vrsta što, prije svega, najviše šteti Crnoj Gori.
Nedavno ste razgovarali sa ministarkom Joksimović, kada ste je, prema pisanju medija, upozorili da Srbija ne može da sjedi na dvije stolice. Takođe ste rekli da je bilo riječi i o odnosima u regionu. Kako vidite odnos Crne Gore i Srbije koji je u posljednje vrijeme pun tenzija? Prepoznajete li u tom odnosu ono o čemu se uveliko govori u obje zemlje – otvoreno miješanje Srbije u crnogorska pitanja, izbore, crkvu?
Mislim da se mora, što se tiče Srbije, odvojeno promatrati njen put u EU na jednoj strani i njen odnos sa susjednim zemljama u regionu. Na svom putu u Evropsku uniju Srbija iritira EU i pokazuje da joj očigledno nijesu u prvom planu evropske vrijednosti već isključivo ekonomski interes, koji je bliži takozvanim višegradskim državama, dakle što manje institucionalnog vezanja u EU i što više isključivo političkih interesa pojedinih članica.
Osim toga, Srbija se dovodi u opasnost, sa svojim ideološkim povezivanjem sa Rusijom i privrednim sa Kinom - od prevelike ovisnosti tih dviju zemalja. EU najviše iritira što Srbija dobija neuporedivo više nepovratnih sredstava od EU, a u javnosti se glorificiraju Rusi i Kinezi, koji svoje tobožnje prijateljstvo kroz nepovoljne kredite naplaćuju. Koliko je to opasno vidi se iz primjera izgradnje auto-puta u Crnoj Gori koji radi Kina.
Druga strana je odnos Srbije prema susjednim zemljama u kojima živi i stanovništvo srpske nacionalnosti gdje Vučić propagira dobrosusjedske odnose, u isto vrijeme pojedinci iz njegove vlade otvoreno govore o spajanju svih Srba u jednu državu i time daju dojam da još uvijek živi politika u duhu Slobodana Miloševića.
Sve se češće pojavljuju i spominju tzv. non pejperi, u kojima se ponovo govori o razgraničenjima na Balkanu. Što je cilj ovakvih dokumenata? Kome oni mogu donijeti korist, a kome štetu?
Non pejperi uglavnom na zapadu Europe nikada nisu imali posebnog značaja, pogotovo kao što je to ovaj donedavni od Janeza Janše, koji najčešće završavaju u košu za smeće. Jer bilo kakvo novo povlačenje granica je protiv načela EU, a pogotovo povlačenje etničkih granica je protiv temeljnih vrijednosti demokratskog sustava. Međutim, na Zapadnom Balkanu non pejperi imaju uvijek svoju svrhu i svoj značaj, a to je da se otvori javna diskusija, koja ide u pravcu protiv EU integracija. Koliko takvi non pejperi na Zapadnom Balkanu mogu nanijeti štete je primjer takozvani SANU-non pejper za koji nitko otvoreno nije rekao da je učestvovao u pisanju, ali koji je otvorio novu diskusiju koja je dovela do raspada Jugoslavije. Zato, koliko god su ti non pejperi besmisleni u EU, na Zapadnom Balkanu se poučeni iskustvom moraju ozbiljno shvatiti.
Da li Evropa, svojom nedovoljnom angažovanošću na Balkanu, na neki način podstiče ovakve inicijative?
Osobno sam mišljenja da je EU dovoljno angažirana kroz svoje institucije na Zapadnom Balkanu, ja bih čak rekao da se i previše zalaže s obzirom koliko se vlade zalažu na Zapadnom Balkanu na njihovom putu u EU. Često imam osjećaj da vlade Zapadnog Balkana manje-više govore o njihovom interesu za ulazak u EU, a Boga mole da do toga nikada ne dođe. Zbog Đukanovićevog autokratskog vladanja i korumpiranog sustava je upravo došlo do promjene vlasti u Crnoj Gori, koja međutim nije krenula putem demokratskih vrijednosti već suprotno, zloupotrebom nacije i vjere u ideološke svrhe dovodi se crnogorsko društvo na rub propasti. Europa može pomoći oko izgradnje jačanja demokratskih institucija, ali nažalost Europa ne može na glasačkim mjestima glasati umjesto crnogorskog stanovništva.
Poslanička grupa liberala (FDP) u Bundestagu uputila je zahtjev za Zapadni Balkan kojim bi trebalo da se tim zemljama ponudi „angažovana“ i realna EU perspektiva. U čemu se taj zahtjev razlikuje od aktuelne politike njemačke savezne vlade?
Taj zahtjev je gotovo identičan s aktualnom politikom njemačke vlade, razlikuje se uglavnom u kontekstu funkcionalnosti europskih institucija na Zapadnom Balkanu, ali cilj je isti. Treba više političke odlučnosti i stvaranje jasne agende na putu zapadnobalkanskih zemalja u EU pri čemu još jednom napominjem – za brzinu na putu u EU su odgovorne najviše zemlje Zapadnog Balkana, a koliko je to problematično najbolje se vidi u Crnoj Gori u kojoj se društvo i politika zaokrenula za 180 stupnjeva.
Berlinski proces kao putujući cirkus
Mislite li da je za vrijeme njemačkog predsjedavanja Savjetom EU moglo biti urađeno više po pitanju balkanskog približavanja Evropi, kao što se to očekivalo od Berlina?
Mislim da je Njemačka ne samo za njenog predsjedavanja Savjetom EU već i kroz različite inicijative, poput takozvanog Berlinskog procesa, koji meni osobno sve više sliči na putujući cirkus, gdje vlade Zapadnog Balkana propagiraju dobru volju za regionalnu suradnju koja je neophodna za europske integracije, a onda se vrate nazad i govore i rade suprotno od onoga što su se dogovorili.
Istini za volju, postoji par zajedničkih projekata u regiji uglavnom po pitanju infrastrukture, ali sve je to neznatno i smiješno prema onome što se trebalo odavno uraditi. Sigurno je i na cijeli razvoj i pandemija korona virusa utjecala, međutim mislim da je pogrešno očekivati da će netko iz EU raditi onaj posao za koji su isključivo trebale raditi vlade zemalja regiona koje žele ući u EU. Njemačka i EU su dokazano uvijek spremne dati svoju podršku, ali vlade iz regije moraju reći gdje i u čemu očekuju pomoć. Ipak sam uvjeren u to da u Crnoj Gori postoje zdrave demokratske snage kojima EU mora više pažnje i podrške posvetiti.
