Ako bi neko sa strane, neko nedovoljno upoznat sa aktivnostima Mitropolije crnogorsko - primorske kod nas, slušao izjave njenih predstavnika - a prije svega mitropolita Amfilohija - pomislio bi da se nalazi u zemlji izuzetno vjerujućeg naroda. Vjerovatno bi stekao utisak da nigdje u Evropi takvih vjernika nema, a sva ona dobro poznata posvećenost, recimo - Poljaka vjeri, izgledala bi tako blijedo prema onome što nam ovih dana poručuje i uči nas Mitrpolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve.
Prije mjesec, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej osveštao je crkvu na Goliji, čiju je gradnju finansirao biznismen Miodrag - Daka Davidović, za što mu je uručen orden Svetog Save. Prije dvadesetak dana mitropolit Amfilohije je sa zadovoljstvom obavijestio da je “Crkva Presvete Bogorodice na Svetom Stefanu obnovljena, u skladu sa projektom koji je odobrila stručna Komisija za obnovu”, i tom prilikom je kazao “da se nada da se u Crnoj Gori više nikada neće zabranjivati obnova bogomolja”. Slijedeći, vjerovatno, ta očekivanja, u nedjelju je obznanio da - povodom 200 godina rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša - treba da bude obnovljena crkva Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu.Amfilohije je kazao da na Lovćenu ima mjesto gdje crkva može da ponovo bude izgrađena i da se u njoj, po zavještanju Petra Drugog Petrovića Njegoša, pohrane njegovi zemni ostaci.
“Pomolimo se gospodu da prosvijetli naše glavare da shvate koliki je strašan zločin izvršen protiv Svetog Petra Cetinjskog i protiv Petra Drugog Petrovića Njegoša, protiv Lovćena i protiv zavještanja i protiv svetinje“, kazao je Amfilohije u crkvi Svetog Petra Cetinjskog na Prčanju, u, kako su mediji javili, replici lovćenske crkve (vidi sliku), na dan Svetog Joanikija Bokeškog, gdje je služio liturgiju.
Poziv na poštovanje onih koji ne poštuju: Dakle, još jedan olak poziv na gradnju još jedne crkve, istina, u zemlji gdje se sve bez mnogo promišljanja ruši, gradi i rekonstruiše, a izgleda posebno lako - kulturna baština.
Godinama se sve to čini, najčešće bez saglasnosti institucija i bez valjanih projekata. I nakon svih devastacija spomenika, od kojih su mnogi - poput Beške na Skadarskom jezeru, inače zadužbine Balšića - izmjenjeni do neprepoznavanja, mitropolit Amfilohije smjelo upućuje prijekor i poručuje da je „rušenjem crkve na Lovćenu pogaženo zavještanje Petra II Petrovića Njegoša. To je nešto najstrašnije što može da se dogodi jednom vremenu i jednom narodu. Najsvetija stvar u svakom zemaljskom narodu je da se ispoštuje posljednja volja i najobičnijeg čovjeka, a kamoli jednog čovjeka koji je bio mitroploit, pjesnik, filozof”.
„Jedna je revolucija pojela drugu”: A kada govorimo o Njegoševoj kapeli i tu se vraćamo dobro poznatoj priči o svojevrsnom prekrajanju istorije, zidanjima i rušenjima (na gornjoj slici lijevo je Njegoševa, desno kapela Kralja Aleksandra). Čini se da je to najljepše objasnio jedan umjetnik koji je naš nemilosrdan odnos, na ovim prostorima, prema baštini, našu sklonost ka prekrajanju istorije, opisao jednom, jedinom rečenicom: „Jedna je revolucija pojela drugu”. To što MCP nije svojevremeno poštovala želju Đurđa i Lješa Crnojevića, već je njihova zadužbina na Skadarskom jezeru, Manastir Kom, danas mnogo drugačiji - dobio je čak i zvonik koji nikada nije imao - podsjećanje je za neku drugu priču. Problem je što to nije usamljen primjer i čini se da je ono najgore što se posljednjih dvadeset i nešto godina moglo dogoditi našem kulturnom nasljeđu, upravo to što je, kako su to sociolozi primjetili, u „velikom povratku tradiciji” veliki dio spomenika nestručno obnovljen. Bolje rečeno: uništen tokom nestručne obnove.
Istorijska je činjenica da su Karađorđevići srušili kapelu Sv. Petra Cetinjskog u kojoj je sahranjen Njegoš, i 12. septembra 1925. osveštali novu, veću kapelu (na slici je Njegoševa kapela, napola porušena 1924. godine). Na novoj kapeli je pisalo da je podignuta u čast rođenja prestolonasljednika Petra Karađorđevića, dakle, posljednjeg jugoslovenskog kralja. Činjenica je da je i sam kralj Aleksandar imao namjeru da umjesto kapele podigne Mauzolej i da je pregovarao sa Meštrovićem, ali je od ove ideje odustao zbog visoke cijene projekta. O detaljima Meštrovićevog projekta iz 1924. godine pisao je akademik dr Pavle Mijović, baš kao i o velikim, suštinskim, razlikama između Njegoševe i Aleksandrove kapele. Prva kapela posvećena Svetom Petru Cetinjskom podignuta je 1845. godine, a podigao je u čast svom stricu Petar II Petrović Njegoš. Kapela je tokom Prvog svjetskog rata oštećena od plotuna sa broda vojske Austrougarske, ali ta oštećenja sa bila takva da se mogla obnoviti.Svrha Mauzoleja na vrhu Lovćena: Gradnja Njegoševog mauzoleja na Jezerskom vrhu, na visini od 1.660 metara, počela je 1969, a završena 1974. godine; bio je to izazovan poduhvat na planinskim liticama. Opredjeljenje Meštrovića da za Njegoševu vječnu kuću izabere upravo mauzolej, bila je svojevrsna poruka - Crnogorci ovo je vaš Partenon.
- U planovima i Mitropolije crnogorsko-primorske i Svetog arhijerejskog sabora i mnogobrojnih odbora projekat je nosio oznaku kapele bez ktitora, donatora. Sa ktitorom (donatorom) kapela je postala kraljeva zadužbina, podignuta u čast rođenja sina prestolonasljednika. Svaka drugačija priča ne počiva na arhivskoj i tehničkoj dokumentaciji, niti na arhitektonskoj analizi - izričit je Mijović.
Uostalom, znao je veliki vajar da Njegošu kao vladaru, književniku, pjesniku, vladici, za vječni dom treba napraviti hram koji će u sebi sublimirati svu njegovu snagu, poruku, sve ono najveće što u sebi nosi jedna ovakva ličnost. A takvih markantnih ličnosti istorije, koje su uporište i simboli slobode, duhovnosti i identiteta, malo je i u mnogo brojnijim narodima od našeg. Stoga je svako pozivanje na obnavljanje kapele na Lovćenu, u koju bi bili premješteni i pohranjeni njegovi zemni ostaci, kako je to zatražio mitropolit Amfilohije, poziv onih koji ne shvataju suštinu Meštrovićevog zdanja, koji ne razumiju duh vremena i koji ne žele da shvate da bi izgradnja neke nove kapele bila samo blijeda kopija stare. To je uvijek slučaj sa replikama, tokom cijele istorije umjetnosti. Namjera, čak i izvjesna opsjednutost da se novim objektom, nekom novom crkvom, vrati vrijeme, ostvare neki snovi zarobljeni u prošlosti, je u samom početku osuđena na propast.Nema gradnje u krugu Mauzoleja: Uostalom, zemni ostaci velikog Njegoša već četrdesetak godina počivaju u Mauzoleju i naš vladika Rade je tu našao svoj mir. Odnošenje njegovih ostataka u novu kapelu, koja može biti samo nedostojna replika stare, develviralo bi, unuzilo, i na svojevrsan način učinilo pustim Mauzolej kao njegovu vječnu kuću. Još jedna činjenica, koja, pokazalo se, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj možda nije toliko važna, je i ta da u okviru Mauzoleja, dakle čitavog kompleksa, prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara - nije dozvoljeno graditi! Prilaz Mauzoleju, gumno - sve su to neodvojivi djelovi spomenika i kao takvi se ne smiju nikakvom novom gradnjom narušavati, ni mijenjati. Jednostavno: riječ je o postulatima struke i tu nema i ne može biti kompromisa.
U krajnjem, ako bi htjeli da shvatimo suštinu mjesta Njegoševog vječnog počinka, svako ko i malo poznaje Njegoševo djelo i njegov kratak životni put, razumije da je njegova vječna kuća - sam Lovćen. Posljednja želja mu je ispunjena time što on jeste sahranjen tu na Jezerskom vrhu, sa koga je mogao da vidi svoju Crnu Goru, nebo iznad nje, odakle puca pogled i na Italiju i na Beč u kojima je mlad vidao svoje rane. Dakle, Njegoševa vječna kuća je sam Lovćen i svaka dalja priča o gradnji kapele, premještanju zemnih ostataka, je uzaludno rasipanje energije i priča koja danas, 2012. godine, nigdje ne može naći uporište. Jednostavno, nove crkve ne mogu glumiti stare i vraćati nas u onaj dio istorije u koji želi da nas po svaku cijenu vrati MCP.
Za Njegoša je Lovćen ono što je za Svetog Vladimira - Rumija. Upravo je ovo mjesto slikovit primjer koliko štete mogu nanijeti brzoplete, nepromišljene, i u samoj svojoj suštini promašene odluke o podizanju novih crkava gdje im mjesto nije. Nije suština poštovanja Svetog Vladimira odlazak u crkvu na Rumiji, već u nošenju kamena na planinu, i poštovanja rituala koji nas spaja i poručuje da imamo tradiciju koja je živa.Vlada više o crkvi nego o ekonomiji: Uostalom, pitanje je da li država, nakon onoga što se dogodilo sa postavljanjem metalne crkve na Rumiji, čime je nestao običaj koji je po svim vrijednostima mogao postati nemeterijalna baština UNESCO-a, može sebi da dozvoli pravljenje kompromisa kada je najvrijednija naša baština u pitanju. Predstavnici crkve mogu, pokazalo se, da imaju želje koje nemaju mnogo veze sa realnošću i sa postulatima zaštite nasljeđa, ali to ne znači da im se mora bezrezervno izlaziti u susret. Takve želje, svjedoci smo, ovih dana imaju i političari, a Emilo Labudović je čak podnio prijedlog Zakona o obnovi kapele vladike Petra II Petrovića Njegoša. Ono što više čudi je odgovor Vlade da će razmotriti inicijativu o podizanju kapele na Lovćenu. Kada bi brojali inicijative o izgradnji crkava, komisije koje tim povodom Vlada treba da formira, troškove da i ne pominjemo, mogli bi pomisliti da u ovoj državi glavna tema nije ekonomija, već kako praviti kompromise sa crkvom koja svako malo traži gradnju nekog novog objekta, a ovog puta - ni manje ni više nego - na samom vrhu Lovćena. Da ne govorimo da o nasljeđu i gradnji crkava u okviru kulturnih dobara ni u jednoj zemlji na svijetu ne odlučuju političari, već istoričari umjetnosti, arhitekte, konzervatori i restauratori.
No, izgleda da se kod nas polako krenulo u izbornu kampanju, ako je ona ikada i prestajala. Tu su ponovo pozivi na sabiranje, sada oko Njegoša, ovog puta tik uz kapelu, pozivi na odbranu, i tako u krug. Mnogo puta do sada viđena stvar, samo što je riječ o previše ozbiljnoj priči.
Njegoševo djelo, njegova filozofija, širina kojom je gledao na svijet, snaga njegove poruke, ne trpe ispraznu priču koju smo toliko puta čuli ovih dana. Ako i jedno mjesto može spojiti sve građane Crne Gore, to je Lovćen.
Tu, na Jezerskom vrhu, puca pogled na jedinstveno kameno more, koje je na slikama maestralno opjevao Petar Lubarda. A dok se polako penjemo prema Mauzoleju, koji je i crkva i spomenik i vječna kuća, u kojoj nije važno da li se i kako krstimo, i stižemo do našeg Rada Tomova, možemo mu samo reći jedno veliko – hvala!
Suzana KAPETANOVIĆ
