Opet se zakuhalo na hrvatskoj granici, ovaj put s Bosnom i Hercegovinom. Ustvari, radnja se zbiva negdje oko granice, jer se na više mjesta još ne zna gdje se ona točno nalazi. Probali su to u svoje vrijeme zaključiti Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, ali su prije toga umrli. Iza njih je ostao Sporazum o granici iz 1999. godine, oficijelno dopola ratifikovan, a odpola – sve je vjerojatnije - uklet.
Sporazumom se imalo konačno utvrditi sva sporna razgraničenja između dviju zemalja, od kojih su najvećim problemom postale i ostale morska granica kod Neuma, jedinog bosanskohercegovačkog mjesta na Jadranu, te riječna granica na Uni pokraj Kostajnice. Lako je uočiti zajednički naziv - kao i u hroničnom natezanju Hrvatske i Slovenije oko Piranskog zaljeva - more, rijeke, voda, kako je komu drago.
Jugoslovensko nasljeđe: Nekadašnje republike SFR Jugoslavije, naime, bile su precizno razgraničene na kopnu, ali su po razdruživanju – da upotrijebimo taj eufemizam – suočene s nedefiniranošću odnosa oko prava na teritorijalne vode i izlaz na otvoreno more. To je podložno međunarodnom pravu mora, dakako, no gdješto se problem svejedno pokazuje vrlo kompleksnim. Osobito kad su posrijedi države s tek par ili nekoliko desetaka kilometara obale, a u kontekstu veoma razvedenog priobalja.
No, dogodine će Hrvatska pristupiti Europskoj uniji, a još nije priredila okolnosti za uvođenje šengenskog režima na mjestu gdje je BiH presijeca nadvoje, pri čemu jedan dio Dubrovačko-neretvanske županije ostaje istočno, i drugi zapadno od Neuma. Sad se Hrvatskoj žuri, pa je nakanila osigurati prolaz budućim autocestovnim koridorom u neumskom zaleđu. A to EU, pak, zasad uslovljava potpunom zatvorenošću koridora u odnosu na zemlju na čijoj se teritoriji isti nalazi.
Zašto se ignoriše Sporazum Tuđmana i Iztbegovića: Dogovorit ćemo se, odgovorilo je službeno Sarajevo, samo napokon ratificirajte
Izetbegović - Tuđmanov sporazum. Koji predviđa da Bosna i Hercegovina u blizini Neuma dobiva vrh poluotoka Klek i dva malena, nenaseljena otoka uz njih, dok će Hrvatskoj pripasti ada na Uni. Tek bi taj ustupak hrvatskom susjedu donio mogućnost - uslijed složenoga geografskog položaja, takoreći Pelješcu pod pazuhom - da konačno raspolaže pravom na teritorijalne vode i izlaz na otvoreno more.Tek što je Zagreb odigrao medijsku figuru iznenađenosti uslovom, na zadnje su se noge postavili nacionalistički oponenti svakom izlasku ususret Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je benevolentni Tuđman svojedobno bio obmanut. Treba li podsjetiti: ranije se nisu usuđivali sumnjati u Vrhovnikovu moć rasuđivanja. Uglavnom, oni se sad odjednom ne slažu s ustupanjem Velikog i Malog školja, te nastavljaju zagovarati ideju o gradnji mosta između hrvatske obale zapadno od Neuma, i poluotoka Pelješac, a kojim bi se posve zaobišlo BiH.
Bajka o mostu na Pelješcu: I tu se čitava priča naglo zapliće u brojnim rukavcima i mrtvajama stranačke pragme, kapricioznog nacionalizma i - to svakako - materijalnog interesa u vezi s više negoli sumnjivom gradnjom mosta. Da odmah i završimo s temom mosta: cijena mu je rastezana od 200 do 800 milijuna eura, a već godinama iza projekta izviruju te hrvatskim zastavicama marketinški uzmahuju građevinski lobiji s jedne strane, i raspomamljeni zemljišni mešetari na Pelješcu s druge.
Zato je indikativno je i neočekivano prihvaćanje Vlade Zorana Milanovića izvorno HDZ-ova plana gradnje tog mosta, izneseno već na pregovorima s BiH o koridoru, a što se također dade protumačiti kao anestetička varka za ublažavanje desničarskog resantimana. I zaista, danima se zatim pričalo kako, ali ne i zašto lijevi centar pristaje uz rješenje koje se otpočetka smatra isključivo alternativom koridoru, te zašto najednom izmišlja za to prikladne subvencijske EU-fondove.
Sve se to moglo predvidjeti, a dijelom i jest, kao notorni déjà vu. Hrvatska je vlast naprosto posljednjih tjedana zaigrala dramu oko neumsko-pelješkog spora, za oči šire javnosti. Glumi se sukob s BiH – ne posljednji takav - iako su se već dogovorili da će Hrvatski sabor u septembru ratificirati rečeni sporazum. Za to je nužna obična, natpolovična većina, pa vladajući SDP i HNS nisu konzultirali opoziciju.
O igrokazu čiji smisao leži u do posljednjeg časa zadržanom utisku da tu neće biti teritorijalne razmjene, dakle, otpočetka postoji više uvjerljivih dokaza i potvrda, od stranačkih do diplomatskih. SDP i HNS uobičajeno strahuju da bi im HDZ mogao predbaciti zbog trgovine svetom domovinskom grudom, a nije od pomoći činjenica da je takve aranžmane dogovarao i javno zagovarao upravo i jedino HDZ, u pretprošlom desetljeću. O grabežu za tuđom zemljom da ne govorimo.
Komplikovanje odnosa unutar hrvatskog SDP-a: Na obje strane, hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj, međutim, odnosi su posljednjih dana
zakomplicirani dvama novim političkim, tj. politikantskim momentima. Do izražaja je došlo latentno neslaganje između šefa SDP-a i Vlade RH Zorana Milanovića, i hrvatskog predsjednika Iva Josipovića, koji također potječe iz te stranke.Sve je donedavno Josipović, inače profesor prava, zastupao mišljenje da treba hladno ratificirati odavno priređeni Sporazum o granicama. I tek je zatim primijetio da - ipak treba dobro razmotriti pitanje o predratnom stanju kopnenog razgraničenja oko poluotoka Klek, odnosno stanju do osamostaljenja Hrvatske.
Ako se (ne)željenim sporazumom pomiče granica, obznanjuje predsjednik, za to je neophodna dvotrećinska saborska većina. Što bi značilo da on gura hrvatsku vladu u posezanje za međunarodnom arbitražom, za koju do ulaska u EU nema vremena.
Dodikovo ucjenjivanje: Drugi je, sličan efekt, u Bosni i Hercegovini izazvao Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Ukratko, najavio je
da bez širenja pregovora nema šanse za ratifikaciju sporazuma u gornjem domu bosansko hercegovačkog parlamenta, a što se tiče Srba, koje – naravski – on kontrolira. Dodik je tako, dosljedno svom imidžu, zapravo samo podsjetio ostale sudionike u procesu, kako i on očekuje dio zarade u poslu.Pa, upravo se o tome, kako nam on lijepo znade predočiti, jedino i radi. O švercerskoj diobi (po)ratnog plijena koja će odvući pažnju više liberalno-demokratiziranih generacija u zemljama nastalim iz Jugoslavije.
Elite su preotele višak legitimiteta i zauzele nacionalne busije, uz dernjavu oko svakog palca tarabe kojom su opasane, dok u pozadini strše motivi čisto kokošarske naravi. Visokoparne pripovijesti o svakojako predestiniranim kvalitetama pojedinog etnosa, na toj se burzi idealno prebijaju s klasičnim profitom.
Profit i drugi interesi: Stalna mučka projekcija tog interesa, s kojim narodna dobrobit nema blage veze, na politiku međudržavnog razgraničenja, stvara društvo strasno posvećeno manipulirajućim simboličkim vrijednostima, namjesto realnoj i humanoj socijalnoj aktivnosti.
Prosječan građanin Hrvatske danas je medijski upućen u pravo mora koliko i apsolvent studija prava, dok mu živo more pod nosom nesmetano eksploatiraju i zagađuju nebrojeni privatni koncesionari i političko-ekonomski iluzionisti.
No sve je počelo još u ono vrijeme, kad su se tek rijetki izrugivali Franji Tuđmanu koji stranim novinarima na restoranskoj salveti crta svoje unutarnje granice Bosne i Hercegovine, ili njegovu high-tech drugaru Slobodanu Miloševiću u glasovitom dejtonskom srazu s kompjutorskim programom što omogućavaše virtualno prekrajanje teritorija.
A naivnom se oku većinskog dijela publike i dalje priviđa kako iza forsiranja nacionalnih programa ipak stoji nekakva samobitna supstanca.
Igor LASIĆ
