Nakon što Miloradu Dodiku nije uspjela politička igra dodvoravanja vlastima u Hrvatskoj te Draganu Čoviću i vodstvu HDZ-a BiH, odnosno Hrvatskog narodnog sabora, ponudom da se „iz naftalina izvadi projekt Herceg-Bosne”, iz njegova je kruga, od formalne članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović, koja do sada nije pokušavala nastupati kao policy-planner nego kao puki Dodikov izvršitelj, stigla nova, ništa manje besmislena ponuda za izgradnju koalicije protiv suverene i jedinstvene BiH – ponuda o „novom Dejtonu”.
Igra koju Dodik pokušava igrati odavno je groteskna, ali nakon što se pokazalo da se smjenom vlasti u SAD-u doduše duboko promijenila globalna arhitektura moći i američki odnos prema europskom mirovnom poretku, kojeg su prije svega oni stvorili nakon Drugog svjetskog rata, ali se nije promijenila politika koja se prema BiH odnosi kao prema jedinstvenoj, nedjeljivoj, suverenoj državi, i dok je NATO pokazao da njegova prethodna sigurnosna jamstva nisu nestala i nisu poništena, sve što Dodik radi i govori – postalo je besmisleno.
On je pod strašnim pritiskom, ne toliko krivičnim istragama i presudom koja mu visi nad glavom u BiH, koliko očekivanjima dvojice njegovih pokrovitelja – autoritarnog vladara Srbije [Aleksandra Vučića] i moskovskog hazjajina [Vladimira Putina]. I jedan i drugi znaju da je „Dodikova koža na bubnju”, ali je i jedan i drugi žele iskoristiti u ovom za Dodika tragičnom finalu.
Putinovo paljenje vatre
Putinu, naravno, Balkan nije važno područje interesa, ali mu je nestabilnost na Balkanu silno korisna u geopolitičkim igrama, u uvjetima kad je očito da će invazija na Ukrajinu biti zaustavljena. Stara je taktika da u takvim uvjetima Putin pali vatru na drugim žarištima, ne bi li tako odvukao pozornost drugih globalnih igrača, prije svega SAD-a i Europske unije, koji u BiH još funkcioniraju kao „euroatlantski partneri”.
Vučićev ulog u igri s Dodikovom kožom daleko je veći, jer njemu nad glavom, u ovim danima kad se Srbija prisjeća demonstracija iz 1991, ali i atentata na demokratskog premijera Srbije Zorana Đinđića, vise masovne demonstracije koje se očekuju u subotu, 15. marta. Izvoz nestabilnosti iz Srbije u regiju stara je matrica beogradske politike, a ona je obično bila uspješna i mobilizirala je srpski nacionalizam oko vlasti, koja je nudila koncept imperijalizma sirotinje i širenje Srbije na račun susjednih država. Kriza koju su pokušavali izazvati, vezano uz izbore na Kosovu, ali niti sve ono što se događalo vezano uz Dodika, međutim, ovog puta nije bitno utjecalo na temeljne procese u BiH.
U takvim uvjetima akteri ove politike su se malo pogubili. Ostali su iznenađeni da je i ovog puta nova američka administracija iznevjerila očekivanja autoritarnog vladara Vučića. Kao i predsjednik Barack Obama, kojeg su Vučićevi pristaše, uvjereni obećanjem nekog opsjenara Roda Blagojevića, dočekali uzvikom „Barače Obama – budi uvek s nama”, i predsjednik Donald Trump, dočekan pozdravom „Pomaže Bog, Trampe”, donio je novo razočaranje, jer je State Department jasno s najviše razine dao znati da se američka politika prema BiH promjenom administracije nije promijenila. Što god o tome mislio onaj Rod Blagojević, o kojem u Beogradu sanjaju kao o budućem američkom ambasadoru.
Igra dobrog i lošeg policajca
Kad nastupi panika, racionalno se razmišljanje blokira. Sadašnja taktika onoga što se smatra političkom klasom u Banjoj Luci, svodi se na igru dobrog i lošeg policajca, koju igraju Dodik i Cvijanović. Nakon što mu je presudom u procesu zbog kršenja odluka Visokog predstavnika otvoren džentlmenski ishod iz krize minimalnom presuđenom kaznom zatvora koju može otkupiti i zabranom političkog djelovanja koja stupa na snagu s pravomoćnošću presude, dakle odgođeno, Dodik je zaoštrio protuustavno djelovanje i izložio se ozbiljnom kaznenom progonu, jer prijeti institucijama BiH i time de facto poništava dejtonski poredak. Cvijanovićeva, pak, nudi Srbiji i Hrvatskoj, a stidljivo i Bošnjacima, kao ipak „neizbježnom partneru”, pregovore o novom stupnju destruiranja jedinstvene bosanskohercegovačke države, koje bi se zasnivalo na „pređenim crvenim linijama” međunarodne zajednice, koje Dodik već godinama postupno pomiče.
Ni Dodik ni Cvijanovićeva ne vide da je Dejtonski sporazum bio svojevrsna devijacija od temeljnih načela mirovnog poretka, prije svega načela da agresor ne smije biti nagrađen za agresiju, pa da je tip uređenja koji su u Banjoj Luci izgradili na osnovu tog sporazuma opasan na štetu ostalih u Bosni i Hercegovini.
Zaboravljaju i to da je prije Dejtona postojao institucionalni okvir organizacije Bosne i Hercegovine, koji je bio superioran rješenjima iz Dejtona i da je riječ o Vašingtonskom sporazumu, kojeg su u proljeće 1994. postigli predstavnici Bošnjaka i Hrvata, ali je aranžman definiran tako da je ostavio mogućnost da mu se nakon okončanja agresije pridruže i bosanskohercegovački Srbi. Tim rješenjem je BiH, odnosno Federacija, definirana kao visoko decentralizirana država. Paradoksalno je da neuka Željka Cvijanović govori o opasnosti od bošnjačkog unitarizma, a Federacija BiH, dakle entitet u kojem su Bošnjaci najveći narod, nije unitarno organizirana, kao što je to drugi entitet, nego je visoko decentralizirana federacija, izgrađena u skladu s načelima koja su vodila očeve utemeljitelje američke federacije.
Dejton je bio kompromis
Dodik i zagovornici „novog Dejtona” poručuju jedno te isto: oni više nisu zadovoljni dejtonskim okvirom i sumom moći koju su stekli na osnovu Dejtonskog sporazuma. Kao što smo rekli, Dejtonski sporazum nije bio zasnovan na načelima, nego je riječ bila o kompromisu, koji je u jednom elementu bio uspješan – njime je doista zaustavljen rat. Sada prijetnjama središnjim vlastima BiH, ali i međunarodnim snagama i Visokom predstavniku, čija je uloga definirana Dejtonskim sporazumom, i „spremnošću” na novi aranžman, govore samo jedno. Dejtonski sporazum je, što se službene Banje Luke tiče, konzumiran i postao je nepotreban. Time se BiH ne raspada, nego se vraća okviru koji je i prije toga postojao. Taj je okvir Vašingtonski sporazum.
Entitetska se podjela skida s dnevnog reda, a time i brojni problemi koje je ona stvorila, pa se i ubrzava donošenje političkih odluka. Vrijeme je za rastakanje unitarizma, dakle za dokidanje unitarne strukture entiteta koji se nazivao Republika Srpska i podjele tog područja na kantone. Pritom je, naravno, moguća i nova kombinacija kantonalne podjele cijele BiH i to takva koja bi osigurala da se kantoni organiziraju prema ekonomskoj, gravitacijskoj i geografskoj logici, a ne prema logici ratnih rezultata. Pitanje međunacionalnih odnosa rješava se balansiranjem odnosa u izvršnoj vlasti na razini federacije, provođenjem presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci” te osiguravanjem konstitutivnog statusa i „Ostalima”, a ne samo Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Takvo balansiranje u sastavu Predsjedništva, ali probleme u međunacionalnim odnosima rješava se prije svega na razinama na kojima oni uglavnom i nastaju – na razini lokalne i regionalne, kantonalne samouprave.
Sve može biti riješeno brzo i efikasno, novi sustav vlasti može biti uspostavljen u nekoliko mjeseci, a onaj dio političke klase, koji je već sada pod međunarodnim sankcijama, brzo može biti zamijenjen novom političkom elitom. Takva Federacija BiH mora ozbiljno shvatiti svoje vanjske granice, a uloga susjednih država ne smije biti veća od onoga što je svojevremeno govorio bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić: Srbija, kao i Hrvatska u njegovu tumačenju, može samo doprinositi stvaranjem uvjeta za uspješan razgovor svih konstitutivnih čimbenika u BiH, a svi akteri se moraju vratiti matrici koja jasno kaže da je Sarajevo glavni grad – i bosansko-hercegovačkim Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i svima ostalima, a oni u sarajevskim institucijama moraju rješavati svoje probleme.
