Do sada nijedna od uzvratnih mjera protiv Moskve nije bila usmjerena na izvoz sirove nafte, uglja ili prirodnog gasa, bilo cjevovodom ili brodovima kao tečni prirodni gas. To je možda prećutno priznanje važnosti Rusije za globalno snabdijevanje ovim proizvodima, a posebno u pogledu prirodnog gasa, pri čemu Rusija zadovoljava oko 40% godišnje tražnje Evrope.
Ali čak i ako SAD, Evropa i druge savezničke nacije kao što su Japan i Južna Koreja odluče da ne uvode mjere protiv ruskog izvoza energenata, vjerovatno će privatne kompanije to učiniti umjesto njih.
Rizici poslovanja sa Rusijom postaće preveliki za mnoge kompanije, čak i bez sankcija.
Jasna ilustracija ovoga su izvještaji da je brod za prevoz uglja, koji je iznajmila trgovačka kuća Cargill, juče pogođen granatom u Crnom moru u ukrajinskim vodama, samo nekoliko sati nakon što je Rusija pokrenula široki napad na svog susjeda.
Vrlo mali broj trgovačkih, špedicijskih i osiguravajućih kompanija će biti spreman da preuzme rizik posla sa teretom iz Rusije, plašeći se bilo napada, problema sa plaćanjem zbog finansijskih sankcija, rizika od neisporuke ako budu donijete dalje mjere protiv Rusije, pa čak i reakcije javnosti i investitora zbog nastavka poslovanja sa zemljom za koju se sada uglavnom smatra da vodi ilegalni rat.
Dakle, kako se ovo odvija u stvarnom svijetu trgovine robom?
Prva stvar je da će ovo vjerovatno biti dug proces koji će trajati mjesecima, ako ne i godinama.
Ruski izvoz energenata će se vjerovatno nastaviti još neko vrijeme kao što je to sada slučaj, ali će onda početi da se mijenja.
Sirova nafta
Prema podacima koje je objavio Refinitiv Oil Research, Rusija je isporučivala oko 2,66 miliona barela sirove nafte dnevno preko morskog tržišta u Evropu u februaru, a redovno svakog mjeseca isporučuje naftu u iznosu dva miliona barela dnevno.
Evropske rafinerije će sada oklijevati da kupuju rusku sirovu naftu, a vjerovatno je da će glavna uralska nafta morati da se prodaje po znatno sniženoj cijeni da bi se pronašao bilo koji kupac.
Diferencijali na Uralu su već dosegli najniži nivo svih vremena, kliznuvši u četvrtak na sniženih 11 dolara po barelu pošto je interesovanje za kupovinu u sjeverozapadnoj Evropi nestalo.
Ko će biti spreman da kupi uralsku naftu? Očigledan odgovor je Kina, koja je do sada nagovijestila da se neće pridružiti nikakvim sankcijama protiv Rusije.
Ali da bi uralska nafta stigla do Kine, potrebno je dugo putovanje morem kroz Suecki kanal ili oko Rta dobre nade, što bi povećalo troškove transporta.
To znači da će kineske rafinerije vjerovatno zahtijevati još veće popuste da bi preuzele teret sa Urala, nočak i tada je malo vjerovatno da bi preuzeli čak i blizu obima koje će Rusija vjerovatno izgubiti u Evropi.
Postoje i druge zemlje koje bi mogle biti u iskušenju zbog jeftine ruske nafte, ali je vjerovatno da će biti pod pritiskom zapadnih zemalja, posebno SAD.
Rusija takođe isporučuje sirovu naftu u Aziju, a ESPO klasu posebno traže kineske nezavisne rafinerije.
Rusija je od početka februara izvozila 1,29 miliona barela nafte na dan u Aziju, prema podacima Refinitiva, od čega je najveći dio, oko 718.000 barela dnevno, odlazio u Kinu.
Međutim, to i dalje ostavlja oko 572.000 barela na dan ruske nafte koja je odlazila drugim azijskim kupcima, uključujući oko 126.000 barela na dan u Japan i 355.000 u Južnu Koreju.
Ovi tokovi su pod prijetnjom u narednim mjesecima, što znači da će Rusija tražiti nova tržišta ili pokušavati da isporuči veći obim u Kinu.
Nasuprot tome, evropske rafinerije, kao i one u Japanu i Južnoj Koreji, će nastojati da povećaju uvoz od alternativnih dobavljača, a s obzirom na trenutnu tijesnu prirodu globalnog tržišta sirove nafte, ovo će biti teško.
Vjerovatno će se pojačati pritisak na članove Organizacije zemalja izvoznica nafte da brzo povećaju proizvodnju i napuste trenutni dogovor o proizvodnji koji imaju kao dio šire grupe OPEC+, koja uključuje Rusiju, posebno ako se globalna referentna cijena nafte tipa Brent zadrži iznad nivoa od 100 dolara za barel koji je probijen nakon jučerašnje invazije na Ukrajinu.
Ugalj i tečni gas
Rusija takođe isporučuje ugalj u Evropu, a Refinitiv je odredio februarske količine uglja na 3,27 miliona tona.
Takođe, ova trgovina će vjerovatno postati toksična za evropske kompanije, što znači da će se truditi da kupe robu iz SAD, Kolumbije i Južne Afrike.
Ovo bi moglo da zaoštri globalna tržišta uglja u obalskim područjima, posebno ako Japan, koji je u januaru kupio 1,18 miliona tona ruskog uglja, bude pokušao da kupuje od drugih dobavljača.
GlobalCOAL je juče procijenio referentni australijski termalni ugalj iz luke Njukasl na 244,29 dolara po toni, što je povećanje od 1,6% u odnosu na prethodni dan i znatno iznad 226,39 dolara u odnosu na prošlu nedjelju.
Prirodni gas je pitanje zbog kojeg će stvari za Evropu postati teške, s obzirom na njeno oslanjanje na Rusiju i nedostatak lako dostupnih alternativa.
Evropa može da traži da kupi što je moguće više tečnog gasa, efektivno odvlačeći teret iz regiona koji se najviše uvozi iz Azije, ali to će biti skupo, što se može zaključiti i nakon rasta cijene fjučersa na osnovu azijske cijene JKM, koja je juče porasla 28% i dostigla dvomjesečni maksimum od 37,01 dolara za milion britanskih termalnih jedinica.
Vremenom, Evropa bi mogla da kupi više tečnog gasa od SAD i Katara, koji sada grade značajne nove kapacitete, a mogla bi da se pojača i proizvodnja na evropskom kontinentu, uglavnom iz Sjevernog mora.
Evropa takođe može mnogo da investira u obnovljivu proizvodnju i skladištenje baterija, no kratkoročno i srednjoročno, evropski kontinent je i dalje zavisan od Rusije, dajući predsjedniku Vladimiru Putinu polugu koju može da povuče ukoliko sankcije i dobrovoljno smanjenje trgovine robom počnu da nanose štetu Rusiji.
