Italijanska pozorišna trupa TPO Prato donijela je u Kotor „čudovišni tepih za uveseljavanje djece“. Davide Venturini, jedan od autora i reditelja ove interaktivne predstave za ograničeni broj gledalaca, za Portal Analitika kaže da davne 2002. godine nisu ni slutili da će jednog dana istovremeno igrati na tri kontinenta. On otkriva kako je nastala predstava na zabavnom tepihu jednako namijenjenom i djeci i odraslima.
- Sve je počelo saradnjom sa Muzejem komunikacije iz Lisabona. Pripremali smo radnu učionicu za djecu koja imaju probleme u zadržavanju pažnje ili ponašanju, poput agresivnosti, u kojoj se sve zasniva na neverbalnoj komunikaciji. Počeli smo sa bijelom podlogom za ples na kojoj smo projektovali različite slike i animacije: udaljene pejzaže, cvijeće, snijeg koji pada i ostale prizore koji opuštaju. U takvom okruženju smo pokušali da uspostavimo interakciju i između same djece, sa namjerom da ublažimo njihovu agresivnost – objašnjava Venturini.
Uspješan psihološki eksperiment:
„Interaktivni tepih“, kao psihološko pomagalo, imao je neočekivano dobre rezultate, iako su tehničke mogućnosti tada bili ograničeni u poređenju sa onim što se danas može uraditi.
- Nije postojao dovoljno dobar elektronski sistem koji bi podržavao ovakav tip interaktivnog djelovanja, zasnovanog na kompjuterski sintetizovanoj grafičkoj pozadini. Ipak, simulacija okruženja sa divnim pejzažima i vježbe koje smo preporučili za djecu kojoj je tepih prvenstveno bio namijenjen (poput ostajanja što duže u istom položaju ili kotrljanja preko velike podloge), zaista su davali sjajne rezultate. Uz to, posebno je bilo interesantno vidjeti odnos između djece i plesača na „tepihu“. Zahvaljujući laganim i smirenim plesnim pokretima, i mali gledaoci su bili umireni.
Novo poglavlje njihovog „ljekovitog“ projekta počelo je po povratku u Italiju. Venturini priča da su tada on i njegov kolega Franćesko Gandi odlučili da interaktivnu podlogu pretvore u – japansku baštu.
- Arhitektura i koncept japanskog vrta su bliski našoj želji da se jednom vizuelnom, umjetničkom svijetu priđe kroz „kodove“, geometrijska pravila definisanja prostora i savršena preciznost. U osnovi japanske kulture su te „kodirane forme“ koje se nalaze i u ambijentalnim cjelinama, čime se i na indirektan način ustanovljava ritualnost. Željeli smo da naša virtuelna bašta ima i elektroničke, ali i ove druge – „ritualne“ kodove, čime će gledaoci moći da nađu svoj mir u laganim pokretima, tišini, prijatnim osjećajima, pa čak i strpljenju da do kraja predstave budu u takvom svijetu.
Bašte na tri kontinenta:
Ako Venturinijeva želja da virtuelnu japansku baštu pretvori u mjesto za potpuno opuštanje izgleda nerazumljiva, neuvjerljiva, pa čak i nemoguća, to ne treba da čudi. Upravo su na taj način reagovali i prvi gledaoci predstave „Japanska bašta“ koja je igrana davne 2002. godine. Tehničke mogućnosti su tada već bile mnogo bolje nego kada je pripreman projekat za djecu, ali ne i publika. Venturini kaže da je sada jasno da je njihov „tepih za uveseljavanje djece“, kako trupa TPO opisuje ovo ostvarenje, tada bio mnogo ispred svog vremena. Sve se promijenilo tokom dvonedjeljnog gostovanja predstave u Londonu.
- Tu su nas vidjeli i brojni pozorišni organizatori iz drugih zemalja. S druge strane, za razliku od Italije, u inostranstvu smo bili bolje prihvaćeni, jer smo kao pozorišni jezik koristili govor tijela, koji je univerzalan. Upravo ta interakcija sa publikom koja govori druge jezike doprinijela je da sve više koristimo ples u predstavi, u odnosu na dotadašnju više - dramsku formu.
Danas „Japanska bašta“ ima više verzija, koje se istovremeno igraju na tri kontinenta u Evropi, Americi i Australiji. Sa usavršavanjem tehnike, nastale su i druge predstave čija je osnova čudovišni „interaktivni tepih“. Na žalost, jedno je ostalo nepromijenjeno, a to je ograničeni broj gledalaca koji su ujedno i učesnici predstave.
Drugačija scenografija:
Venturini kaže da predstava nije namijenjena samo djeci, iako je potekla iz projekta za djecu.
- Ne može postojati velika razlika između različitih tipova, odnosno uzrasta publike i zato više volimo kada djeca na predstavu dolaze sa odraslima i svi učestvuju. Jezik plesa koji čini „Japansku baštu“ živom, je univerzalan. Želimo jezik koji je jednako razumljiv i djeci i odraslima. Ulazak u svijet umjetnosti kroz kompjutersku grafiku i ples je upravo ono što djeca najlakše i najbrže usvajaju, a istovremeno to svi jednako razumiju.Upravo kompjuterska grafika otvara novo pitanje: da li je „Japanska bašta“ danas popularna upravo zbog virtuelnog svijeta, video-igrica i televizije uz koje djeca danas odrastaju. Venturini kaže da upotreba kompjuterske tehnologije ne čini predstavu manje „pozorišnom“, naprotiv.
- Naša predstava nije virtuelni pozorišni šou, jer je čak i taktilan. Ideja je da što više razvijemo upravo taj taktilni odnos prema okruženju, da percepcija gledalaca bude u prvom planu. Za to koristimo interaktivne sisteme koji reprodukuju zvuk ili sliku, ali to nema nikakve sličnosti sa drugim virtuelnim aplikacijama. Video-igrice do djece dopiru samo preko ekrana, što je pasivni način interakcije. Ovdje od njih očekujemo reakcije i to je ono „pozorišno“ u našoj predstavi – objašnjava autor Davide Venturini i zaključuje:
- Korišćenje imaginacije u tradicionalnom teatru je predstavljeno scenografijom, a naša scenografija samo izgleda drugačije.
Kristina Jerkov
