Privatna posjeta Dritana Abazovića patrijarhu SPC Porfiriju, u srijedu, izazvala je lavinu komentara s pitanjem o tome da li će manjinsku vladu sastavljati u Patrijaršiji, kao što je ona u kojoj je sada potpredsjednik sastavljana u Ostrogu.
Brojne su spekulacije o stvarnim ciljevima i dometima te posjete.
Da li je Abazović pošao da obeća potpisivanje Temeljnog ugovora koji bi bio po volji SPC, u zamjenu za to da crkva zaustavi ulične proteste?
Ili, kako bi pokušao da odloži da dio Krivokapićevog razornog foto-finiša bude i potpisivanje takvog Ugovora koji bi morao ubrzo da bude stavljen van pravnog poretka Crne Gore, što bi moglo da do kraja zapali goruću situaciju u zemlji i vrati DF "u sedlo".
U svakom slučaju, posjeta je još jedan pokazatelj remetilačke, maligne snage SPC, koje je, kako izgleda, svjestan i Dritan Abazović.
Šta god da je odgovor čini se da pred rasplet jednogodišnje političke krize u našoj zemlji gledamo kako u praksi izgleda ideja o povratku Crne Gore u status 27. biračke jedinice Srbije.
U tom kontekstu nema sumnje da se zvanični Beograd uzda u Dritana Abazovića, a to je vidljivo i golim okom, već i letimičnim pogledom na status koji lider URA ima u srpskim medijima bliskim Vučiću.
Moglo bi se, čak, možda, ispostaviti da je davanje prednosti DF-u na Andrićevom vencu u srijedu, u stvari privid, manevar.
Automobili lidera DF-a ispred Predsjedništva SrbijeTek, kad se Abazović vratio iz Beograda, Andrija Mandić i Milan Knežević sastali su se sa Aleksandrom Vučićem. Sastanak iz Predsjedništva Srbije nije najavljen kao zvaničan, ali su se, saopštenjem, oglasili lideri DF-a i to nakon što su se na društvenim mrežama pojavile fotografije njihovih automobila parkiranih ispred Vučićeve kancelarije.
Ekonomska pomoć iz Srbije i podrška Otvorenom Balkanu, teme su sastanka koje je sa javnošću podijelio DF. Ono što je ostalo nedorečeno jeste da li su se Mandić i Knežević samo mimoišli ili i sastali sa moćnim ambasadorom Rusije u Srbiji jer su se, nekako baš u isto vrijeme našli unutar zgrade u kojoj je sjedište predsjednika Srbije?
Postupanje većine, gotovo svih, crnogorskih stranaka i političara, dakle, nije dominantno određeno interesima zemlje, nego time da li igraju za ili protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, odnosno za koju od dvije struje u SPC.
Portal Analitika u dva nastavka opisao je kako to izgleda i ko je ko u toj igri.
U Crnoj Gori razvijena je crkveno-politička mreža u kojoj armaturu, svakako, čini SPC, a treba da nosi konstrukciju obje borbe - i za i protiv Vučića.
To pokazuje kolika je (bila) otpornost crnogorskog društva i države u drugoj deceniji od obnove nezavisnosti.
Da li je Abazović pošao da obeća potpisivanje Temeljnog ugovora koji bi bio po volji SPC, u zamjenu za to da crkva zaustavi ulične proteste?
Pokazuje, međutim, i da armatura, makar se tako čini sada, nije mogla da izdrži duže od godinu.
Zbog šireg spleta okolnosti, zbog izdržljivosti crnogorskog društva i države ili nečeg trećeg - ključno je pitanje za analizu kad, i ako, kriza prođe.
Nešto je već sada vidljivo - koliko je po društva i u Crnoj Gori i u Srbiji poguban uticaj Srpske pravoslavne crkve zbog njenih ambicija da bude država iznad ovih država.
Svaki pokušaj saradnje ili instrumentalizacije SPC završava pogubno i po političare i po društva. Zoranu Đinđiću držali su opijelo. Bukvalno. Milu Đukanoviću, čini se, ipak, umalo, političko. Hoće li iz toga nešto naučiti Aleksandar Vučić?
Ili je armatura SPC za projekat države iznad države, teokratske i krajnje desne, ipak, mnogo dublja i jača u Srbiji?
Crna Gora "barem" ima Ustav i sad je pitanje ima li i građane, dovoljno svjesne i u dovoljnom broju - da ga odbrane. U Srbiji je situacija mnogo teža. Zato izvoz problema neće riješiti niti jedan, ni Vučiću, ni Srbiji.
Zvanični Beograd uzda se u Abazovića, što je vidljivo i letimičnim pogledom na status koji lider URA ima u srpskim medijima bliskim Vučiću
Koliko god izgledalo da je Vučić moćan u odnosu na SPC, jer je uspio da njegov kandidat bude izabran za patrijarha, istina je, u stvari, da predsjednik Srbije, ogromnim novcem tek "kupuje mir". Slično kao što ga je Crna Gora kupovala 2006. ili 2008.
Predsjednik Srbije nema uporište da i SPC stavi sasvim pod svoju kontrolu. Dok zbija redove u zemlji, front protiv njega narastaće sa ove strane pod okriljem iste SPC. Ali, dok biju bitku za nadmoć, bar mogu da dijele isti san.
Velika Srbija, Srpski svet, Otvoreni Balkan... razna imena za isti cilj. Isti onaj, nedosanjani, koji je bio motor ratovima devedesetih, sa stotinama hiljada mrtvih i izbjeglih.
Zato bi, vodeći računa i o sopstvenim interesima, toga morali da budu svjesni i Brisel i Berlin i Pariz i Vašington. Trenutno, idejama tipa Otvorenog Balkana dolivaju ulje na vatru.
Velika Albanija i Velika Srbija koje bi izašle jedna drugoj na granice neće, niti može, donijeti rješenje za Balkan. To što su sada izmislili aktere koji istovremeno igraju za oba velikodržavna projekta ni izdaleka nije dovoljno.
Jer, ako se otvori ta Pandorina kutija, onda se talas promjena granica sigurno ne bi zaustavio na Balkanu.
15
