Neki će biti iznenađeni ako kažem da me prvi pozvao na Vučji Do R. Karadžić u ono doba (90-ih), kada su mitinzi, a potom ubojito oružje, na komade razdrobili „carstvo“, SFRJ. Taj neukrotivi boj je slao krvave restlove velike YU u samostalne države, a potonji ostatak (Srbiju i CG) u SeReJe ili, prostije rečeno, u p.m. Kako tada nije bilo mobitela, na kućnom telefonu je dežurala tzv. ,,sekretarica“ koja je tonski bilježila poruke pozivnika. U poruci je, pored ostalog, stajalo da bi bilo poželjno da se pojavim na tom mjestu i u tom društvu... pa ga je nabrojio. Želja me minula kad mi se pozivnik predstavio i saopštio sastav za potrebe srpstva i SPC. Svima kojima su bile znane igre prijestola iz Beograda, bilo je jasno što bi značilo ići na pomen vučedolskim junacima, pod tuđom zastavom i sastavom. Tada je sinula munja više Crne Gore, a još nema gromobrana. Misionari velike Srbije na čelu s Amfilohijem i SPC nijesu imali sprešnijega posla no da pohode tuđe zemlje i da ih (ne)biranim sredstvima grabe za sebe. Prizvali su tada sve srpske prvake zla u dubodolinu Vučjeg Dola da ih stimaju i stimulišu za nove pohode i otimačine. Nijesam im bio poklonik, pa im nijesam uslišio pažnju.
O Vučjem Dolu za početnike, znanje vlasti bilo je vrlo skromno a na skromnost oće svaka guba. Od toga smo se razgubali, te niko ni s kim niti hoće, nit umije. Većina nije znala ni đe je Vučji Do. Odlazio sam tamo ponekad i prije ovog fašisoidnog poziva, samo sam, a potom svake godine, ponekad i sa članovima porodice. Onda su se, posljednju deceniju i po, pored malobrojnih iskrenih poštovalaca i potomaka vučedolskih junaka, primarno pojavljivali i neki antiratni aktivisti, ili tezgaroški patrioti, koje smo jedva vratili sa ratišta Dubrovnika i okoline. Ali svejedno, Vučji Do je istinita legenda, kojem ne treba domišljati slavu, jer je po sebi gotovo nevjerovatna... Jer kako objasniti da je u paklu Dola poginulo samo 45 Crnogoraca, a od posljedica ranjavanja još 27, teke ukupno 72... dok su Osmanskom carstvu izbačili iz stroja više hiljada bojovnika. Crnogorci su im zbrisali, sa spiska, dva pješadijska i jedan streljački bataljon, dakle nijesu više postojali. U zbirnom povijesnom obračunu u Veljem ratu 1876-78 Turci su imali 51.692 mrtva, 41.355, ranjenih i 11. 331 zarobljenih vojnika... A Crnogorci 2.972 mrtva, 6.519 ranjenih i zarobljenog samo jednog jedinog vojnika koji nije htio da kaže ime, da se ne obruka. Tako su Crnogorci carskoj vojsci izbačili iz stroja, za dvije godine, preko 100.000 soldata, a oni Crnoj Gori manje od 10.000. Ko se ne bi bar malo uštinuo od takve istorije... a mi smo Srbima prepuštili svekoliku. I da se zna (ka’ što se zaboravlja) da je Crna Gora od Tuđemila (1042) do Skadra (1912) vodila sve bojeve suvereno, bez ikoga svoga, a Srbija samostalno, samo jednu bitku, onu na Slivnici sa Bugarima 1885. i bila potučena do nogu. Pala je ka’ na Kosovu. Tu su ugasili za vazda ,,Načertanije“ Ilije Garašanina i njegov koncept da ovlada bugarskim oblastima. Kod nas je Načertanije u punoj snazi i sprezi s vlašću... odavno!
Da i ovoj pripovijesti, zloćudni, ne bi pripisali legendarnost, evo nekoliko izvoda iz ,,Memoara sa Balkana“, očevidca Martina Đurđevića (stručnjaka za vezu), katolika iz Stoca, koji je izravno posmatrao bitku i bio uz štab knjaza Nikole.
Početak bitke:
,,Sada je Peko Pavlović imao veliku zadaću; on je imao domamiti Turke iz Bileće u Vučiji Do, gdje je bilo Crnogorcima najzgodnije za bitku. Uze dakle taj vojvoda 400 momaka i silesiju trubača, pa došuljav se do Bileća stade pucati u gradske kuće i tabor, a trubači su sa sviju strana trubili tako da su Turci mislili da je tu sakupljena sva sila crnogorska. Zapovjednici turske vojske bili su: mušir Muhtar-paša, ferik Selim-paša, liva-Osman-paša, liva Abdullah-paša i pukovnik glavnog štaba Šukri-beg (Bošnjak)... Odmah Turci izađoše iz grada i stadoše navaljivati na Crnogorce. No Peko Pavlović stade uzmicati puškarajući na Turke, a ovi su ga progonili sve iduć za njim prema Vučijem Dolu, ne sluteći, da je ondje kneževa armada u zasjedi... Međutim, su neke crnogorske čete već bile u noći zauzele neke klance oko Vučijeg Dola. U ranu zoru, kada je već bio kucnuo čas, zatrubiše trube u glavnom kneževu stanu: ,,U boj“. Sve se diže na noge! Sva vojska stade gmizati iz Vrbice uz brdo prema Vučijem dolu... Sam knez Nikola preuze komandu, a uz njega su se nalazili, vojv. Petar Vukotić, vojv. Stanko Radonjić, vojv. Novica Cerović, tjelesni liječnik francuski pukovnik Fevrier... Bi određeno, da se i muzika (knjaževog) glavnog stana ukloni, no muzikanti pobacaše instrumente u prtljagu, zgrabiše puške, pa i oni odjuriše u vatru.“
Đurđević svjedoči o zarobljavanju Osman paše-generala:
,,Tom je baterijom zapovijedao Osman-paša, moj znanac. I njega opkoliše Crnogorci; on se je hrabro branio, dok nijesu svi oko njega izginuli. Crnogorci su mu vikali: Predaj se, gospodine!, premda nijesu znali ko je i šta je. Osman-paša je opet njima vikao: ,,Ja se ne predajem! Pucajte u me – jer je volio poginuti, nego se predati. No Crnogorci ne htjedoše pucati, već objesiše puške o rame, a jedan od njih priskoči k njemu, zgrabi ga za ruku i reče: ,,Moj si!“... Kad knez to ču, posla odmah (svog) liječnika Fevriera paši u susret, da mu pruži prvu pomoć, ako je možda ranjen?“
,,Glavni zapovjednik Muhtar-paša (maršal carske vojske - vanbračni sin sultanov) bio je ostraga sa rezervom jedan sat daleko, te je zdrav utekao ravno u Dubrovnik. Ovaj paša iz Dubrovnika brzojavi u Mostar, da je amo sve izgubljeno, te neka oni u Mostaru gledaju, kako će se odbraniti, jerbo on misli, da će Crnogorci sada nakon te pobjede odmah marširati na Mostar. Isti paša odasla drugi brzojav iz Dubrovnika u Carigrad...“
P.S. Sad bi se moglo javiti paši (da je živ) da je tek sad ovamo sve izgubljeno bez obzira na neprijateljske stravične poraze. A kako i neće, kad je jedan od patriota ovako opisao 147 godina Vučedolske bitke: ,,Ah... kako je bilo na Vučji Do! Pečenje, vrh! Dvije vrste sira, vrh! Pršute, po dva ,,bajlaga“, vrh! Čajna kobasica... po dvije kifle i pića napretek“... Bio sam tamo, tačno je tako bilo, no se ne zna oće li Crna Gora preteć!?
