Zatvorena je vijek duga slavna životna stranica Zarije Vukašinovića, borca slavne Druge čete Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade – posljednji učesnik čuvene bitke na Ljubinom grobu umro je u subotu popodne u Podgorici u 101. godini.
Učesnik i svjedok istorije
Hrabro Zarijino partizansko srce bilo je istinski sudionik i svjedok istorije. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka, vojevao je na Pljevljima, Livnu, Duvnu, Kupresu, Prozoru, Neretvi, Sutjesci…
Iako odavno u poodmaklim godinama, rado se odazivao pozivima Pobjede da evocira sjećanje na dešavanja na frontu, ali i da komentariše slučajeve povampirenja fašizma.
"Kad je počeo ustanak, tek sam bio punoljetan. Iako je od tada prošlo 80 godina – odlično se sjećam tih dana. Bio sam kod kuće u Ljajkovićima i dobili smo zadatak od mjesnog komiteta da štitimo groblje na Cijevni, ukoliko Italijani krenu u napad, ali do toga nije došlo", svjedočio je Zarija.
Priključio se Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi, jedinici koja je išla na najteža bojišta, a odlikovale su je velika hrabrost, borbenost, ali i drugarstvo i privrženost boraca. Bili su sigurni da ukoliko neko od njih bude ranjen – drugovi ga neće ostaviti, nego će ga nositi dok god mognu.
Srce jače od oružja
Nakon svega što je preživio za vijek života, nezaboravno je sjećanje na teški, ali slavni okršaj na prevoju na Zelengori, koja je ostala zapamćena po poruci koju su borci poslali Vrhovnom štabu: ,,Dok god na Ljubinom grobu budete čuli pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera“.
"Bitka se odigrala 12. i 13. juna 1943. godine i naš omiljeni komandant Vasilije Vako Đurović bio je teško ranjen. Drug Tito pitao je koja smo mi jedinica i kad je dobio odgovor rekao je da Ljubin grob mora da se brani - po cijenu života. Mi smo tu njegovu naredbu primili zdravo za gotovo, riješili da se pobijemo, pa ko pretekne"…
Naš sagovornik je, iako je od nje bilo prošlo skoro osam decenija, o slavnoj bici pričao u jednom dahu, ubjedljivo i emotivno – sjećajući se imena saboraca, mjesta, detaljno opisivao kretanja jedinica i akcija, živo navodio pojedinosti bitke, čiji je bio posljednji svjedok.
"nali smo da po cijenu života moramo obezbijediti prolaz ranjenicima i Vrhovnom štabu. Na Ljubinom grobu zauvijek je ostalo 27 proletera, nas 13 je preživjelo… Zadatak je bio najpreči i mi smo ga izvršili. Bila je to borba prsa u prsa, Njemci jesu imali jače oružje, ali mi smo imali bolje srce. Nije im uspio nijedan napad, a nama su pri kraju bitke stigli u pomoć drugovi iz Druge dalmatinske", sjećao se Vukašinović dramatičnih ratnih vremena, kada su ,,dva dana gorjeli nebo i zemlja“.
Pričao nam je da su ga, kad se poslije bitke spustila noć na Ljubin grob, a pored njihovih položaja prošao Vrhovni štab i grupa ranjenika, obuzele dvostruke emocije.
"Bio sam srećan što smo obavili povjereni zadatak i omogućili probijanje neprijateljskog obruča, a istovremeno tužan što je na bojištu zauvijek ostalo mnogo naših drugova", sjećao se Vukašinović, kome je predsjednik Milo Đukanović uručio Orden crnogorske zastave prvog stepena.
I kad čovjek odživi puni vijek, kad zatvori i posljednju časnu stranicu, bude neostvarenih želja - a jedna od Zarijinih ostala je da još jednom ode na Ljubin grob.
Mladi se moraju oduprijeti novim verzijama fašizma
Zbog svega što su prošli njegovi drugovi i on, Vukašinović nam je u posljednjem razgovoru za Pobjedu rekao da je mnogo ljut i razočaran što se u posljednje vrijeme sve češće pojavljuju grupe i pojedinci koji pokušavaju da omalovaže partizanske borbe na stratištima.
"Krivo mi je što se pojavljuju određene grupe koje pokušavaju da potcijene i nas kao borce i četiri godine teškog rata, stradanje i nemaštinu. Oni koji tako pričaju su neprijatelji našeg naroda i neprijatelji Crne Gore, neprijatelji svega naprednog i jedino ispravnog. Isto hoću da vjerujem da bi i veliki dio naše omladine bio hrabar kad bi došlo stani-pani, da znaju kakvo zlo nosi fašizam i da neće dati na Crnu Goru", poručio je Vukašinović u razgovoru za Pobjedu u julu 2021. godine.
Div-junaci
Prekaljeni borac Zarija se sa posebnim pijetetom i biranim riječima sjećao svojih saboraca, kako je govorio div-junaka i naglasio imena: Peka Dapčevića, Mitra Bakića, Špira Mugoše, Vaka Đurovića, Vlajka Đuranovića, zatim Blaga Radovića, Šćepana Stijepovića, Vojina Stijepovića, Todora Rašovića…
Sa pijetetom će se sjećati posljednjeg heroja sa Ljubinog groba
Hrabro srce prekaljenog borca slavne Druge čete Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade, nosioca Partizanske spomenice Zarije Vukašinovića prestalo je da kuca u 101. godini života.
Članovi Udruženja boraca NOR-a i antifašista Glavnog grada sa pijetetom će se sjećati posljednjeg heroja sa Ljubinog groba, partizana sa dugim stažom na frontu, učesnika Trinaestojulskog ustanka, koji je vojevao u bitkama na Pljevljima, Livnu, Duvnu, Kupresu, Prozoru, Neretvi, Sutjesci...
"Zarija Vukašinović bio je učesnik i čuvene bitke na Ljubinom grobu, koja je omogućila spašavanje ranjenika i proboj partizanima i Vrhovnog štaba sa Sutjeske", istakao je predsjednik UBNORA Podgorice Boro Banović.
Podsjetio je da je Zarija Vukašinović prije Drugog svjetskog rata bio sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a Gornje Zete, a poslije rata predsjednik Opštine Gornja Zeta, a da je među odlikovanjima za učešće u NOB-u primio i ordenom za hrabrost. Posmrtni ostaci ovog hrabrog partizana i uglednog Crnogorca bili su izloženi na gradskom groblju Čepurci, a juče je sahranjen na groblju na Cijevni.
