- Zanemarivanje i fizičko nasilje od strane oca, najznačajnija je karakteristika koja u crnogorskom društvu od djeteta-žrtve pravi budućeg nasilnika i delinkventa. Na zapadu je mnogo naglašenija fizička tortura od strane oba roditelja, - kaže Tatjana Vujović, autorka knjige „Od žrtve do delinkventa“ i asistentkinja na katedri za Sociologiju i socijalnu patologiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.
„U 80 odsto slučajeva maloljetni delinkventi uključeni u ovo istraživanje izjavlili su da su bili zanemareni od strane oca. Pogotovo je to izraženo kada su u pitanju dječaci, sinovi“, dodaje Vujović, izdvajajući taj rezultat kao za nas najtipičniji dio istraživanja o tome koji je uticaj porodičnog zanemarivanja i zlostavljanja djece sa njihovim budućim društveno neprihvatljivim ponašanjam. Odnosno, sa tim – kako nekadašnja žrtva i sama postaje nasilnik.
„Empirijski je i ranije dokazano da ta veza postoji. Specifičnost o kojoj govorim je ono što tu pojavu u nas izdvaja od rezultata inostranih istraživanja, te ukazuje na kulturološke specifičnosti naše sredine i neke tradicionalističke obrasce ponašanja“, precizira Vujović u razgovoru za Portal Analitika.
Vršnjačko nasilje i nedostatak pažnje kod kuće: Ona dodaje da to ne znači da je kod naših ispitanika manji konflikt sa majkom. „Taj konflikt je takođe veoma izražen, ali je i emotivna povezanost sa njom, po pravilu jača“, veli Vujović.
Ona tvrdi da je maloljetnička delinkvencija u Crnoj Gori veliki problem, a da su primjeri maloljetničkog nasilja, poput onog kada je nedavno grupa maloljetnika u podgoričkom naselju Zabjelo pretukla vršnjaka do mjere da su mu uništili vid na jednom oku, samo vrh ledenog brijega.
„Ovakvi primjeri šokantni su, jer o njima pišu mediji. Ali, maloljetničkog nasilja je u Crnoj Gori mnogo više, pogotovo u školama, osnovnim i srednjim, samo što uprave škola po pravilu takve slučajeve zataškavaju“, tvrdi Vujović, dodajući da je ova pojava indikator da je porodica u nas, kao značajno izvorište nasilja, u dubokoj krizi.
Vujović potvrđuje da je agresivno ponašanje - koje djeca znaju pokazati već u vrtiću, u učionici ili u igri sa djecom - signal koji dijete šalje da je u porodici iz koje dolazi nešto zakazalo.
„Ta se agresija najčešće ispoljava u vidu vršnjačkog nasilja. Za te je porodice karakteristično da se ne traži strategija za razrješenje problema, već se on najčešće negira. Tako imate i na oko zdrave porodice, bez registrovanog nasilja, u kojima su djeca su zanemarena, i dijete pokušava na taj način da skrene pažnju na sebe.“
Nasilje generiše nasilje: Odavno je, dakle, otkriveno da nasilje generiše nasilje, te da nasilnik najčešće postaje onaj ko je i sam nekada bio žrtva. Vujovićkino istraživanje, urađeno prije koju godinu, samo potvrđuje ovu već poznatu uzročno-posljedičnu vezu. Međutim, nasilje ima veoma kompleksnih manifestacija, u čijim izvorištima nije samo porodica. Njeno istraživanje pošlo je, kako objašnjava, od jedne poznate teorije o uzročno-posljedičnoj vezi između emotivnog odbijanja i prihvatanja budućih nasilnika od strane roditelja u periodu ranog detinjstva.
Problem, stavljen u kontekst naše, crnogorske porodice, dobija, dodaje, neke specifičnosti. Istraživanje se bavilo i statističkim pokazateljima porodica iz kojih potiču ispitani delinkventi - o njenoj strukturi, zanimanju roditelja, redu rođenja djece, obrazovnom novou, materijalnom statusu roditelja...
Vujović je još tokom savjetodavnog rada sa maloljetnim delinkventima iz Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija u Podgorici uočila da je većina maloljetnih delinkvenata bila žrtva nekog oblika nasilja tokom ranog djetinjstva.
„Faktori rizika za takvo ponašanje su brojni, ali je svakako najznačajniji – neodgovorno roditeljstvo“, kaže sagovornica Portala Analitika.
Dobar motiv da se posveti ovoj temi bio je i to što u Crnoj Gori nije bilo, niti ima naučnih radova, a ni značajnijih istraživanja na tu temu. Njena knjiga nastala je na temelju magistarskog rada, nakon ispitivanja grupe od 265 podgoričkih adolescenata od 15 do 18 godina koji su morali da odgovore na 95 pitanja specijalno napravljenog upitnika. Od tog broja, njih 115 bili su „registrovani“ maloljetnički delinkventi, dok su ostali, 150 podgoričkih srednjoškolaca, sačinjavali takozvanu „kontrolnu eksperimentalnu grupu“, kao adolescenti društveno prihvatljivog ponašanja.
Najčešće žrtve – dječaci iz potpunih porodica: Od 115 maloljetničkih delinkvenata, 88, dakle više od 75 posto bili su dječaci. Ovo je objašnjeno time što kod djevojčica, postoji veća razvijenost moralnih osjećanja, te manja sklonost ka korišćenju droge i alkohola. Uostalom, navodi Vujović, i mnogi inostrani sociolozi i psiholozi tvrde da je kriminalitet tipično „muška devijacija“.
Fakat je i da maloljetnički delikventni puno češće od maloljetnih prestupnica izjavljuju da su u djetinjstvu bili fizički maltretirani od strane roditelja, uz češći osjećaj odbačenosti i zanemarivanja. Sama Vujović pokazuje skepsu u objektivnost ovog rezultata, i kaže da je velika vjerovatnoća da djevojčice pokušavaju da prikriju agresivno ponašanje roditelja, „s obzirom na još uvijek prisutne tradicionalne kultutne modele“.
Neobično ili ne, tek više od polovine delikvenata uključenih u istraživanje poticalo je iz potpunih porodica. Dakle, više od 52 posto je iz potpunih, oko 33 posto iz nepotpunih porodica. Ostali su živjeli sami ili sa rođacima, dok je oko šest posto ispitanika boravilo u vaspitno-popravnom domu.
Od onih koji žive u nepotpunim porodicama, značajna većina, njih blizu 74 posto, živjelo je sa majkom. Zanimljivo je i da djevojčice-prestupnice češće od dječaka potiču iz nepotpunih porodica, te da je mnogo veći broj vanbračno rođenih prestupnica bez utvrđenog očinstva nego prestupnika (70 posto).
Da takozvana potpuna porodica nije i garant zdravog odrastanja, pokazuje i to da su ispitanici upravo iz takvih porodica znatno češće izjavljivali da su u periodu ranog djetinjstva bili fizički zlostavljani.
Među maloljetničkim delinkventima u nas, najveći broj su prvorođena djeca. „Starija djeca, i kao svjesnija i zrelija, po pravilu najviše trpe porodične frustracije. Ali, pokazuje se i da se često u našim porodicama jedno dijete izabere kao 'žrtveno jare', a da, na drugoj strani, postoje roditeljski 'miljenici', koji, istina, ne prolaze torturu, ali su njeni svjedoci. U nas se često dešava da roditelji vrše podjelu djece na 'tvoju' i 'moju', na 'muževljevu' i 'ženinu', da se stvaraju koalicije unutar porodice. Toga ima veoma puno“, kaže Vujović.
„Sve to akumulira kod djeteta agresiju i bijes, koje ono potom ispoljava prema vani, u vidu neprihvatljivog ponašanja. I tako se stvara začarani krug nasilja, iz kojeg je teško izaći“, dodaje sagovornica Portala Analitika.
Zaposleni otac pod stresom i majka domaćica: Zlostavljano, maltretirano i zanemareno dijete, naravno, neće uvijek postati nasilnik. Veliki dio njih kasnije postaju bića povučena u sebe. Ali, maltretirano i zanemareno dijete svoj akumulirani bijes i frustracija često „prazni“ skretanjem pažnje na sebe tako što će napraviti neki društveni prekršaj, ili i samo biti agresivno, najšešće upravo prema vršnjacima.
Istraživanje je pokazalo da očevi uglavnom zanemaruju djecu i fizički ih maltretiraju, dok su majke sklonije omalovažavnju i potcjenjivanju djece. „Karakteristični odgovori ispitanika o njihovom odnosu sa majkom su bili - Majka me odbacuje,...Svoju majku nikada nijesam doživio kao blisku osobu...“, kaže Vujović i dodaje:
„Naše je istražvanje pokazalo da roditelji višeg ili visokog obrazovanja učestalije verbalno zlostavljaju djecu. Ali, verbalna agresija, koja ostavlja teške posljedice na razvoj ličnosti, teško se otkriva i teško definiše, za razliku od fizičke, koja je lako uočljiva.“
Otac-nasilnik u nas najčešće ima završenu srednju školu (u 45 posto slučajeva), dok čak 63 posto majki ispitanika ima samo osnovnu. Oko 41 posto očeva ima osnovnu, šest posto višu i oko 7 posto visoku. Majke su u 29 posto slučajeva imale srednju školu, oko pet posto višu i samo nešto više od dva posto visoku. Među majkama je najveći broj domaćica, i žena koje nikada nijesu radile. Nasilničko ponašanje kod očeva, objašnjava se visokim psihološkim pritiskom koji trpe zbog potrebe za očuvanjem socijalnog statusa, pri čemu ventil prazne u porodici. Osjećaj nesigurnosti očevi kompenziraju fizičkim zlostavljanjem djece i nekonzistentnim metodama „disciplinovanja“ djece, kaže Vujović.
„U potpunim porodicama gdje su djeca zanemarivana i maltretirana, najčešće su postoje i bračni roblemi. U njima su, po pravilu, i majke žrtve nasilja. Djeca često prisustvuju svađama, pa i scenama fizičkog razračunavanja među roditeljima“, kaže Vujović, odgovarajući na pitanje – kako to da majka u tim situacijama ne predstavlja snažniji amortizer za nasilje, s obzirom na pomenutu snažniju emotivnu vezu sa djecom.
Siromaštvo i nasilje: Loše materijalno stanje porodice često se ističe kao faktor rizika za nastajanje društveno patoloških oblika ponašanja. Bolje rečeno – djeca registrovanog nasilničkog ponašanja najčešće izjavljuju da su iz siromašnih porodica. Međutim, tezu da siromaštvo ima tako značajnu ulogu u generisanju nasilja, opovrgava činjenica da su ispitanici iz ekperimentalne grupe, materijalni status svojih porodica opisali na skoro identičan način kao i delinkventi.
“Najveći broj ispitanika, više od 36 posto, materijalno stanje svoje porodice percipira kao loše. Kao veoma loše opisuje ga 25 posto, trećina njih, 33 posto, opisuje ga kao 'ni loše ni dobro', dok oko pet posto ispitanika kaže da potiče iz dobrostojećih porodica“, precizira Vujović.
Sagovornica Portala Analitika ističe da neka novija inostrana istraživanja pokazuju da mladi koji rastu u materijalnom blagostanju često pate od dokolice, što ih često tjera da „životni adrenalin“ traže u asocijalnom ponašanju.Vujović ističe da je riječ o kompleksnom problemu, koji ima dalekosežne posljedice, na porodicu, na jedinku i na društvo. Što je još gore, neke jedinstvene društvene akcije nema ni na pomolu.
„Nema saradnje među institucijama, nema jedinstene strategije, niti jedinstvene baze podataka. A problem zahtijeva sistematsko i kontinuirano preventivno djelovanje na različitim nivoima, i prema školi i prema porodici, a posebno prema roditeljima“, ističe Vujović.
Zar nije alarmantan podatak da je 77 posto ispitanika, adolescenata društveno neprihvatljivog ponašanja, napustilo školu? Samo 17 posto njih školu pohađa redovno, a ostatak vanredno.
Statistički, najveći broj njih školu napusti na prelomnom, prvom razredu srednje škole. Ali, mnoga djeca i ranije. Zato su svi, po pravilu, još u osnovnoj škoi pokazali sklonost ka neprihvatljivom ponašanju. Kao razlog napuštanja škole samo pet posto njih je navelo nezainteresovanost. S druge strane, u čak 42 posto slučajeva učinili su to nakon izvšenog nekog krivičnog djela (najščešće u prvom razredu srednje škole).
Vujović trenutno radi doktorsku tezu na temu „Faktori rizika u porodicama maloljetnih delikvenata i mentalno poremećenih adolescenata“. Pored zlostavljanja i zanemarivanja djece kao faktora rizika, u doktorskoj disertaciji se ispituju četiri grupe rizika - porodični, psihopatologija roditelja, zlostavljanje i zanemarivanje djece i bračno – porodični konflikt.
„Želimo da vidimo koji je od tih faktora u nas najuticajniji“, kaže Vujović i naglašava da su sva statistička istraživanja i analize samo slovo na papiru, ukoliko se ne koriste kao polazište za neku skoriju društenu akciju radi rješavanja problema. U protivnom, primjera vršnjačkog nasilja biće sve više, a mjere kažnjavanja same po sebi nikada nisu riješile nijedan problem društveno neprihvatljivog ponašanja, izričita je Vujović.
Gordana BOROVIĆ
