Stručnjaci se uglavnom slažu da će maksimum 11-godišnjeg ciklusa najvjerovatnije biti u maju 2013, ali najsnažnije oluje prema Zemlji mogu krenuti i ranije.
U eksplozijama na Suncu u svemir se izbacuju ogromne količine nabijenih čestica. Kada su usmjerene prema nama, treba im dan do dva da prevale udaljenost od oko 150 miliona kilometara između Sunca i Zemlje.
Stručnjaci britanske Meteorološke kancelarije ističu da se ništa ne smije prepustiti slučaju, te da treba budno pratiti razvoj situacije. Naime, oni predviđaju da bi, u slučaju da Zemlju pogodi neka rekordna oluja, poput superoluje iz 1859. godine, snabdijevanje električnom energijom u mnogim područjima moglo da bude prekinuto 12 i više sati, a čak 30 posto satelita trajno uništeno, što bi ugrozilo komunikacije, sisteme navigacije i GPS.
- Većina satelita nalazi se unutar magnetosfere Zemlje i zaštićena je njome. Međutim, kada sa Sunca dođe velika erupcija, magnetosfera se smanjuje pa neki sateliti mogu ostati izvan njene zaštite, tako da ih udari visokoenergetskih čestica mogu potpuno onesposobiti. Oluje takođe mogu izazvati širenje Zemljine atmosfere, što pak povećava aerodinamični otpor kretanju satelita na nižim putanjama, tako da neki mogu i pasti. Visokoenergetske čestice djeluju razorno na računarske čipove, navigaciju satelita i njihove programe. Naučnici stoga nastoje na vrijeme da predvidje dolazak oluja, da bi isključivanjem satelita smanjili štete. Uz sve to, oluje u sjevernim područjima, poput Kanade, mogu izazvati padove u sistemima snabdijevanja električnom energijom.
U tzv. Karingtonovoj solarnoj superoluji, najsnažnijoj geomagnetskoj oluji koja je dosad zabilježena, 1859. godine, aurora se mogla vidjeti čak sa Kariba, a telegrafski sistemi otkazivali su širom Evrope i Sjeverne Amerike. Neki poštanski službenici prijavili su da ih je udarila struja, da su uređaji iskrili i izazivali požare. Današnja tehnologija od koje sve više zavisimo, mnogo je osjetljivija od tehnologije 19. stoljeća, tako da bi razmjeri šteta mogli biti neuporedivo veći.