Odavno već ne plačem, ne zbog toga što je ponestalo razloga za plakanje, već zbog toga što su suze presahle, govori mi ojađena prijateljica, nema više ni jecaja, pretvorili su se u otegnut bezglasan jauk. Užasni jauk dopire do mene nekim drugim čulnim receptorima ostavljajući me bez riječi...
Prestao sam da se plašim prijetnji za likvidaciju ionako je život izgubio smisao, čak i u najelementarnijoj formi. Dugo akumulirana gorčina oslonjena na beznađe, kulminirala je onim što je naša svakodnevica!
Dugo nas već i Europska unija i USA ubjeđuju da su naši najveći problemi korupcija i organizovani kriminal, zatvarajući oči pred najvećim problemima, koji se sve češće manifestuju i na njihovim kapijama demokratije, slobode i ljudskih prava.
U ovoj našoj, nevelikoj zemlji dobijamo sve ono što nijesu vidjeli ni u svojim najmračnijim snovima opskurni poremećeni umovi. Institucije države su se urušavale, obesmišljavalo se njihovo postojanje, negativna selekcija doživljavala svoj nevjerovatni procvat. U slučajevima kada ni sve to nije davalo očekivane rezultate, kad se strategija krvi i tla nije pokazivala dostatnom, krenulo se sa krvlju. Ubija se nasumice, glave gube nevini, čak ni đeca nijesu pošteđena.
Grad Cetinje, prijestonica, ponos Crne Gore, simbol čojstva i junaštva, nije slučajno odabran. S pravom ću da pitam da li su obračuni kriminalnih klanova postali benigniji kanceri od onoga koji akutno razara sustav, prijeteći mu i fizičkim istrijebljenjem.
40Rat protiv Cetinja se vodi svim sredstvima. U samom centru je „bastion zla“, Cetinjski manastir, manastir Svetog Ivana Crnojevića, čije je ime ukaljano i uniženo od okupatorske crkve, koja sprovodii svoj zločinački naum. Ne mogu a da se ne osvrnem na etnofletističku objavu nezakonitog mitropolita crnogorsko-primorskog, preciznije klirika SPC. Licemjerna je njegova objava povodom najnovijeg zločina u našoj prijestonici, pozivajući na pravoslavno praštanje.
Grozim se i izjava svih onih koji sa žaljenjem konstatuju da se na Cetinju desio stravičan zločin, kao da sve vrijeme nijesu prizivali i ohrabrivali. Zar je potrebno podsjećati ih da su oni bili na mjestima sa kojih su bili obavezni da spriječe ono što se događa. Moguće da su bili i dobro plaćeni, a ne želim ni da podsjetim čijim parama...
Ukoliko je neko od onih koji još nevješto izigravaju branitelje Crne Gore, ma koliko nam viđenje o postojanju i opstanku otadžbine ne bilo ni slično, moram ih podsjetiti da je koliko juče četnički vojvoda pozivao na otkopavanje oružja, da je aktuelni višestruki izdajnik, predsjednik Jakov Milatović zloslutno zapitao - pa šta ako pogine deset Cetinjana? Mislio je da to i nije neka cijena da bi bio ustoličen Joanikije Mićović. Krenuh sa nabrajanjem pa odustadooh... Govoriti o podlosti, neljudskosti, nesposobnosti, tek je inventar riječi, koji nikada ne može imati ikakvog značaja.
Budući da je osvanuo mrak, uz pitanje da li će nekada biti novog jutra, moram da kažem:
Gospodo političari, nećemo moliti već zahtijevati da svako od vas izgovori samo tri riječi: „PODNOSIM NEOPOZIVU OSTAVKU“. Ne očekujem to kao moralni akt, već da osjećaju pritisak naroda u cilju normalizacije prilika u našoj državi.
Nadam se da će ova poruka biti upozorenje prije nego što se bude osjetila moć naroda, koja ponekad može biti bliska bezakonju, ali ipak zakonitije od onoga koje kreiraju oni koji se kriju iza zakona i zakonitosti.
