- Ranije mi je dolazilo više muškaraca, a danas češće dolaze žene, zbog promjena u raspoloženju, raznih depresivnih stanja, partnerskih problema...
Muškarci se, pak, žale na povećanu agresivnost. Žene dolaze jer im muževi piju, a muškarci najčešće po pozivu. Sami dolaze mahom mlađi muškarci, i to oni obrazovaniji i kulturniji – kaže za Portal Analitika ugledni crnogorski psihijatar dr Borislav Mitrić, uočavajući neke trendove u liječenju mentalnih poremećaja u Crnoj Gori.
Mitrić tvrdi da su Crnogorci, pa i generalno Balkanci - mentalno zdravi, oštroumni, i psihički stabilni, ističući da kod Crnogoraca, vezano za mentalnu patologiju, ipak postoje neke osobenosti. „Kod nas Crnogoraca izraženija je ta paranoidna crta ličnosti, nepovjerenje. Možda nas je iskustvo tako naučilo“, veli dr Mitrić. On u razgovoru za Portal Analitika govori i o ljubavi, kao najpozitivnijem osjećanju, o strasti, ali i o emotivnim patologijama kao pokretačima destruktivnih djelovanja.
- Mislim da oba pola imaju jednak osjećaj posjedovanja partnera, samo što se muškarci lakše odlučuju na „kažnjavanja“ zbog određenih „grijehova“. Muškarac se češće odlučuje na mjere radikalnog „kažnjavanja“ partnera, čak i do oduzimanja života, dok žene kao kaznu za stvarni ili imaginarni grijeh urade nešto za šta su sigurne da partner ne voli ili ne podnosi. U svakom slučaju, osjećanje posjedovanja partnera potpuno je jednako zastupljeno kod oba pola, a takav osjećaj otvara šanse za neke neregularne postupke, tvrdi Mitrić, komentarišući slučajeve lišavanja života od strane svog emotivnog partnera koji su se nedavno desili u Crnoj Gori, uz napomenu da u pojedinačnim slučajevima to i ne mora biti pravi motiv.
Na pitanje da li smo negdje „usput“ ovih godina zaboravili što je to čežnja, odgovara, ulazeći pomalo i u oblast politike, da smo se mi sami negdje „pogubili“ u posljednjih 20 godina. „Mlatimo' sa ovom našom državnošću.
Nešto smo i dobili ali, to što smo dobili, nismo znali da ostvarimo do kraja,“ smatra sagovornik Portala Analitika.
ANALITIKA: Ustručavaju li se Crnogorci da dođu kod psihijatra?
MITRIĆ: Kad sam došao iz Beograda, prvo u Kotor, zatekao sam pravu zapuštenost kod mentalnih bolesnika. Mislim da sada nije tako. Razbijeni su tabui prema psihijatriji i stigma prema mentalnim oboljenjima, premda postoji i danas stereotip da je onaj ko ide kod psihijatra lud. Istina je da nam najmanje dolaze „ludi“ ljudi, sa teškim psihozama; dolaze oni koji imaju raznih životnih problema, sa malim poremećajima koje smo ranije nazivali „kozmetička“ psihijatrija, za razliku od onoga što smo zvali „velika“ psihijatrija, kao što su šizofrene, paranoidne, bipolarne psihoze.
ANALITIKA: Zbog čega najviše dolaze žene, a zbog čega muškarci? Ko dolazi češće?
MITRIĆ: Žene se najviše žale na depresivna stanja. Ima i kod muškaraca depresije, ali kod njih često imamo i pojavu povećane agresivnosti, zbog problema u rješavanju nekih osnovnih životnih potreba. Žene dolaze da se liječe, jer im muževi piju! Mislim da je najveće poniženje za ženu kad pijani muškarac nasrne na nju. Ali, dovesti njega u ordinaciju – to je već problem.
Dok sam bio u Kotoru, više su dolazili muškarci. Danas češće dolaze žene, i to zbog promjena u raspoloženju, zbog problema na radnom mjestu, ili partnerskih problema. Muškarci najčešće dolaze po pozivu, zbog partnerskih problema. Sami dolaze mahom mlađi muškarci – i to oni obrazovaniji i kulturniji. Pričaju - o školi, o ljubavi, o onome što ih muči. S njima je milina razgovarati, ali je i teško gledati njihovu iskrenu patnju, tim prije što znate sa kojom lakoćom mogu riješiti problem, samo što ne znaju sami naći put.
ANALITIKA: Jesu li Crnogorci mentalno zdrava nacija?
MITRIĆ: Vrlo. Ja mislim da su, generalno, Balkanci mentalno zdravi. Kod nas Crnogoraca izraženija je ta paranoidna crta ličnosti, nepovjerenje. Možda nas je iskustvo tako naučilo. Imamo, naravno, sitnih poremećaja, promjene raspoloženja, afekta... Ali, u globalu, mislim da smo oštroumni, i psihički stabilni. Naravno, to mislim i o Crnogorkama.
ANALITIKA: Pa kako smo onda mogli uletjeti u ovakav rat?
MITRIĆ: Ja ne priznajem da sam učestvovao u ratu niti da je moj narod učestvovao u ratu. Učestvovali su neki pojedinci koji su bili zavedeni. Uopšte ne mogu da shvatim da se u onakvoj zemlji - koja je funkcionisala dobro, koja je bila potpuno povezana, od ekonomije do prijateljskih veza i brakova - moglo desit onako nešto. Možda se nije dovoljno razvila pripadnost Jugoslaviji.
ANALITIKA: Da li se današnja patologija sa kojom se srijećete razlikuje od one u vrijeme kada ste počeli da radite?
MITRIĆ: Prije rata, pacijenti sa poremećajem ličnosti govorili su da su državnici - De Gol, Tito... a danas govore - da su sveci. Po tome se najbolje vidi koliko je religija ušla u ljude. Sve drugo – intenzitet i kvalitet patoloških poremećaja su otprilike isti danas i u vrijeme kada sam počinjao psihijatrijsku praksu. Danas je, međutim, mnogo veći problem sa raznim vrstama zavisnosti.
ANALITIKA: Kako Vi, kao ljekar gledate na strast? Da li strast može preći u patologiju?
MITRIĆ: Najveću strast ne donosi ljubav, već žudnja za novcem. Ali, prva na rang listi strasti je želja za moć. Najveća ljudska strast je želja za vladanjem nad ljudima. Strast za novcem, nekom prestižnom funkcijom, ili za kockom, može biti snažnija od ljubavne.
ANALITIKA: Čini se da za Crnogorce uopšte nijesu velike pare, da su one pogubne za njih.
MITRIĆ: Ne važi to samo za Crnogorce. Čovjek ne treba da ima velike pare, kao što ne treba da ima veliku moć, jer čovjek je vrlo kvarljiva roba i vrlo ga lako to ponese. Mi posebno još nismo dorasli da možemo i umijemo da uživamo u nekim stvarima.
Ali, nekada se držalo do norme i do stila. Nekada je bila sramota u selu da pijan čovjek izlazi iz svoje kuće. Možda ću poći van teme, ali zaista ne mogu da shvatim čovjeka od 40-50 godina koji u šorcu šeta gradom ili ulazi u kafanu.
Kada kažemo za nekoga da je strastven čovjek, uglavnom to mislimo u pozitivnom kontekstu. U stvari, to je promjena svijesti - imamo objekat koji nam znači sve, koji nas je potpuno okupirao.
Ljudi su zbog strasti spremni da urade puno stvari, i dobrih i loših i nepojmljivih. Ali, emocije su iracionalne i mi se sa njima ne pitamo.
U manipulativnoj igri emocijama, koja se ponekad razvije između dvoje ljudi koji su u vezi, može se stići i do svojevrsne psihičke torture u kojoj se gubi veza sa stvarnošću. Dešava se da sumnjamo, primjera radi, da nas partner vara i tražimo da nam prizna prevaru, iako on i ne pomišlja na tako nešto. Na sve moguće načine želimo da dobijemo priznanje, a pod velikim pritiskom, emotivnim i mentalnim, ljudi svašta priznaju, u želji da se oslobode torture.
ANALITIKA: U posljednje vrijeme, u Crnoj Gori se desilo više slučajeva da jedan partner ubije drugog. Ovakvi zločini, koji se u javnosti nazivaju „zločinom iz strasti“, nisu crnogorski specifikum. Dešavaju se i u tradicionlanim, patrijarhalnim, društvima, ali i u onima koja važe za „razvijena“ i „emancipovana“. Da li je uzrok toga u dubini osjećaj posjedovanja objekta svoje ljubavi? Veoma je uvreženo mišljenje da je taj posjednički odnos mnogo razvijeniji u muškarcu prema ženi nego obrnuto.
MITRIĆ: Po meni, dosta je diskutabilno da li su ti zločini napravljeni iz strasti.
Siguran sam da je riječ o osobama sa određenim nepoželjnim crtama ličnosti, u smislu poremećaja ličnosti - da li je to paranoidni poremećaj ličnosti, da li je asocijativni poremećaj, da li je antisocijalni, ili hostilni poremećaj ličnosti... U svakom slučaju, neki poremećaj postoji.
Svakako da odnos među polovima u nekoj vezi značajno zavisi od vaspitanja, pa i od stereotipa usvojenih tim vaspitanjem. Tačno je i da u našem, crnogorskom društvu muškarcu dozvoljeno više nego ženi - ako je muško dijete kriminogeno, to nije ništa strašno, a ako je takvo žensko dijete, to je sramota za porodicu.
Oba pola imaju jednak osjećaj posjedovanja, samo što se muškarci lakše odlučuju na čin kažnjavanja, i to na drastičnija kažnjavanja nego žene. Muškarac se češće odlučuje na mjere radikalnog „kažnjavanja“, čak i do oduzimanja života, dok žene kao kaznu za stvarni ili imaginarni grijeh urade nešto za šta su sigurne da partner ne voli ili ne podnosi. U svakom slučaju, osjećanje posjedovanja partnera potpuno je jednako zastupljeno u oba pola, a takav osjećaj otvara šanse za neke neregularne postupke.
ANALITIKA: Da li Vam je poznato da je u običajnom pravu Crnogoraca postojalo kažnjavanje žene za nevjerstvo kako je to opisano u kultnom filmu Živka Nikolića Jovana Lukina?
MITRIĆ: Nisam siguran. U tom slučaju, muškarac postaje i tužitelj i sudija i izvršitelj. Običajno pravo često je pravednije od formalnog prava, ono proističe iz iskustva određene zajednice, i sumnjam da se i jednom običajnom normom pruža takva neograničena vlast pojedincu.
Čovjek koji iskreno voli ne može da bude zločinac. Strast je pojam vezan za neke naše afektivne, emocionalne doživljaje, kao što su mržnja, gnijev ili bijes.... Postoji nekih desetak poremećaja ličnosti, ali danas nemamo vremena da se bavimo kompleksnošću naše ličnosti, jer trčimo za materijalnim dobrima.
ANALITIKA: A opsesija? Dolaze li Vam ljudi da se žale na svoje opsesije?
MITRIĆ: Svi smo mi nekad o nekome razmišljali opsesivno, možda čak i duži period. Ali, opsesija jeste neka vrsta poremećaja. Za opsesiju je obično vezan osjećaj beznađa i bezperspektivnosti. Strast i opsesivnost mogu biti kreativne, kroz težnju da se njenom objektu nešto posebno omogući, da joj se pričine neka zadovoljstva, ali mogu biti i destruktivne.
Šta će čovjek izabrati, zavisi od sklopa ličnosti. Ja sam skoro imao za pacijente jedan bračni par koji je imao buran život. Sad planiraju zajednički posao, ali nikako ne mogu da dođu do zajedničkog jezika. U suštini, uopšte nisu oprostili jedno drugome, niti su prevazišli neke stvari iz zajedničke prošlosti, samo su pribjegli mehanizmu bježanja od njih... Ali, treba raditi na tome da bi se stvari izbistrile. To je kao kad kopamo i kopamo, pa naiđemo na izvor. Onda ga moramo pustiti neko vrijeme, da se iščisti.
ANALITIKA: Jesu li Crnogorci strasni?
MITRIĆ: Pojma nemam. Mi znamo da veličamo nekoga ili nešto. Ali, ne bih rekao da nemaju ciljeve pred sobom. Mnogi mladi ljudi sa kojima sam u kontaktu imaju jasne ciljeve. Moram reći da mi se veoma svidio onaj dečko koji je na obali satima čekao bivšeg trenera Barselone, Gvardiolu. Jeste, on ima idola, ali to je pozitivna manifestacija zbog koje se od tog mladog čovjeka može očekivati da će u životu naći u sebi motiv da realizuje ono što poželi.
ANALITIKA: Ali, kod njega postoji i čežnja. Da li smo negdje zaboravili što je to?
MITRIĆ: Možda smo je izgubili ako gledamo iz moje perspektive. Ha-ha...
Ne znam zaista, mi sami smo se pogubili negdje u ovih 20 godina. Nešto smo i dobili, ali to što smo dobili, nismo znali da ostvarimo do kraja. Mlatimo sa ovom našom državnošću. Jednom su me pitali za neku televiziju šta mislim – da li će Crna Gora biti nezavisna. Ja sam kazao da to uopšte nije pod sumnjom, iako se u životu vrlo teško i rijetko dešava da se vrati ono što je jednom izgubljeno.
Mi smo ušli u Jugoslaviju poklanjajući ono što je najsvetije – svoju državu. Naši preci poklonili su svoju državu! A kakav osjećaj neko može imati prema onome što mu je dato, poklonjeno?
Samo se u našem parlamentu dok svira himna sjedi. Znam ljude koji su odavde, koji nisu mrdali odavde, koji nemaju nikakvog iskustva, i koji negiraju ono što jesu, negiraju svoju kolijevku!
Gordana BOROVIĆ
