U tu je državu, naime, stigao prvi Oskar u istoriji, a sve je propraćeno velikim slavljem u brojnim gradovima i scenama kakve uglavnom prate proslave sportskih prije nego umjetničkih uspjeha.
U konkurenciji niza izuzetnih ostvarenja, među kojima su “Flow” i “Emilia Perez”, film “Ainda Estoy Aqui” (Još sam ovdje) osvojio je Oskar za najbolji međunarodni film. Riječ je o biografskoj drami reditelja Valtera Salesa, koja je, uz ostalo, bila i nominovana za ‘glavni’ Oskar.
1Premijerno prikazan u Veneciji prošle godine, gdje mu je pripala nagrada za najbolji scenario, film je priča o dobu vojne diktature u Brazilu. Preciznije, u fokusu je nestanak tadašnjeg političara i kongresmena Rubensa Paive iz 1971. godine.
Film je rađen po motivima memoara književnika, scenariste i novinara Marsela Rubensa Paive, inače sina nestalog političara.
Lik glavne protagonistkinje, Paivine supruge, tumači poznata brazilska glumica Fernanda Tores, koja je za taj angažman stekla i nominaciju za Oskar za najbolju glavnu žensku ulogu. Upravo njena gluma, uz rediteljske bravure, ključni je momenat na koji se osvrću kritičari.
Film na emotivan način prikazuje njenu istrajnu borbu protiv represivnog sistema u nadi da će saznati istinu o suprugu. Međutim, u pitanju je mnogo šira priča – jer, “Ainda Estoy Aqui” govori i o mračnom periodu brazilske istorije, koji je trajao duže od dvije decenije.
I dok brojni građani Brazila slave, ima i onih koji su drugačijeg stava. Naime, kada se u novembru pojavio u bioskopskim repertoarima, brazilska ultradesnica pozivala je na bojkot filma – doduše, bezuspješno. Razlog je bio u tome što radikalne strukture u Brazilu smatraju kako u toj državi od 1964. do 1985. godine nije bilo diktature.
Najzad, produkcija filma koštala je ispod devet miliona dolara, a dosadašnja zarada dosegla je brojku od 30 miliona. TI podaci govore kako je riječ o najuspješnijem brazilskom filmu u periodu nakon pandemije koronavirusa.
