„Praksa koja je nama dostupna, na čitanje, na uvid, na nešto sa čim se mi susrećemo u radu, jeste da, nažalost, žrtve budu dovedene u takvo psiho emocionalno stanje danijesu sposobne da pruže otpor, odnosno da se zloupotrijebe njihove emocije i povjerenje za vršenje tako svirepih krivičnih djela. To je jedna specifična težina, i koliko god da su predviđene velike kazne, vjerujem da postoji uvijek prostor da te kazne budu i strožije“, kazala je u jutarnjem programu Budilnik, na Televiziji E, advokatica Mirjana Pajković.
U Registru počinilaca krivičnih djela protiv polne slobode djece, poznatim kao Registar pedofila nalaze se 103 osobe, i to je za 5 više nego što ih je bilo 15.avgusta prošle godine, kada je ova evidencija uspostavljena. Iz Klinike za psihijatriju su kazali da prema njihovim evidencijama nije zabilježena nijedna intervencija koja bi se odnosila na tretman, ili liječenje pedofila. Prilikom zasnivanja radnog odnosa, kaže Pajković, poslodavci najčešće traže ljekarsko uvjerenje, i, dodaje ona, nekad i izvod iz kaznene evidencije.
„Ukoliko je izrečena mjera obaveznog liječenja licu, trebalo bi da to pokaže u samom izvještaju, takođe i ako se radi o pravosnažno osuđenom licu, to će biti evidentirano kroz kaznenu evidenciju. Postoji i mehanizam traženja potvrde da li se protiv konkretnog lica vodi krivični postupak, tako da postoje određeni zakonski mehanizmi, ali ja lično ne bih to stavljala na slobodnu volju, već smatram da to treba biti obaveza, obzirom na senzitivnost i ozbiljnost posla kojim se određeno lice bavi, koje se u svom radu susreće i sa radom sa djecom“, rekla je Pajković.
Zakonom je predviđeno da mjere obaveznog liječenja, objašnjava ona, ne mogu biti kraće od godinu dana, niti duže, kako navodi, od deset godina. Rehabilitacija i resocijalizacija, objašnjava Pajković, jesu dio krivičnog zakonodavstva i za djela seksualnog zlostavljanja djece, dodaje ona i naglašava da ih želi tumačiti kao pozitivno dat mehanizam.
„Takve mjere mogu biti date nakon izdržavanja kazne, jer je vrlo važno da ne dođemo u zamku da se na račun zdravstvenog stanja upravo izbjegavaju zatvorske kazne. To ne bi bilo dobro, najgore po pravo, pravdu, i po pravnu sigurnost, generalno, bi bilo da se izriču mjere koje nijesu funkcionalne i ne daju efekte. Samo izricanje mjere ne znači da se one sprovode, i da one mogu dati konkretan efekat, a kasnije pooštravanje tih mjera predstavlja jednu određenu komplikaciju samim pravosudnim organima, i u tom smislu treba biti vrlo oprezan“, istakla je Pajković.
Nakon izdržavanja kazne lica koja su osuđena za seksualno zlostavljanje djece, kaže Pajković, postoje mehanizmi koje regulišu nadzor tih, ističe ona, osoba upisanih u registar krivičnih djela.
„Postoje mehanizmi koji se tiču i Krivičnog zakonika i Zakona o radu. Pored niza krivičnih djela koja su propisana Krivičnim zakonikom, a tiče se djela protiv polne slobode, postoji jedno krivično djelo koje pogađa, odnosno targetira upravo ona lica koja rade sa djecom, odnosno ona lica koja su u nekom položaju autoriteta u odnosu na djecu, i to je krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja, i tu se upravo misli na počinioce krivičnog djela kada je slučaj sa nastavnicima, vaspitačima, trenerima, pa biće i roditeljima, u smislu očuha i maćehe, odnosno da su to bilo koja lica kojima su djeca povjerena na čuvanje, vaspitanje, treniranje, učenje, odnosno da su to osobe koje imaju određeni autoritet nad djetetom, a zapravo su žrtve, u ovom konkretnom slučaju djeca, u nekom podređenom položaju. Zakonodavac ovdje propisuje strožije kazne u odnosu na krivično djelo obljuba nad maloljetnikom, i kao poseban mehanizam izriče se zabrana obavljanja djelatnosti poslova koji u svom radu sadrže i rad sa djecom“, naglasila je Pajković.
Zakon o radupropisuje da je smetnja za zasnivanje radnog odnosa ukoliko, objašnjava Pajković, je neko određeno lice osuđeno na krivično djelo, dodaje ona,koje ga čini nedostojnim za obavljanje tih poslova, a konkretno se navode i djela iz, kako navodi, polne slobode. Kod krivičnih djela gdje postoji odnos potčinjenog i autoriteta, podsjeća Pajković, nije potrebno da postoji sila i prinuda, i to je, kako tvrdi, teška specifičnost tog krivičnog djela.
„Praksa koja je nama dostupna, na čitanje, na uvid, na nešto sa čim se mi susrećemo u radu, jeste da, nažalost, žrtve budu dovedene u takvo psiho emocionalno stanje danijesu sposobne da pruže otpor, odnosno da se zloupotrijebe njihove emocije i povjerenje za vršenje tako svirepih krivičnih djela. To je jedna specifična težina, i koliko god da su predviđene velike kazne, vjerujem da postoji uvijek prostor da te kazne budu i strožije“, zaključuje Pajković.
