Ko njih ovdje predstavlja, i šta su implikacije ovog pomjeranja? Drugim riječima, šta je mogući „pad“ Đukanovića ovdašnjoj vlasti, a šta ovdašnjoj opoziciji?
Naposljetku, ali nikako najmanje važno: da li je prošle noći u beogradskim vladajućim salonima nazdravljano šampanjcem ili se brinulo za „partnere“ sa juga? Ako je bilo suditi po provladinim beogradskim medijima, koji su otvoreno i nedvosmisleno držali stranu opoziciji u Crnoj Gori, trebalo bi zaključiti da Aleksandar Vučić i njegovo okruženje vide neku svoju računicu u novom miješanju karata u Crnoj Gori.
S druge strane, difuzna i konfuzna srpska opozicija voljela je da povlači paralele između Vučićevog i Đukanovićevog režima, tvrdeći da oni rade u bliskoj koordinaciji, čak i onda kada se naizgled sukobljavaju, kao oko tzv. litija. A ako se ipak i opozicija u Srbiji raduje smjeni vlasti Mila Đukanovića – u koju ćemo, da se i to napomene, povjerovati tek kada i ako se ona dogodi – onda prisustvujemo interesantnom fenomenu: ispada da se „cijela Srbija“ (ona politička) raduje smjeni vlasti u državi koja je najduže i najčešće od svih eksjugoslovenskih nazivana „bratskom“. Zašto? Šta bi Srbija imala od toga i zašto bi je se to ticalo?
Još od faktičkog osamostaljenja Crne Gore, koje se dogodilo skoro deceniju prije proglašenja nezavisnosti, odnosi Đukanovićeve vlasti sa svim „beogradskim garniturama“, od Miloševićevog režima (kojeg je Podgorica prvo bila ekspozitura, pa od 1997. „revizionistički“ odmetnik od njega), preko vlasti Đinđića, Koštunice i Tadića pa sve do već osmogodišnje naprednjačke epohe, bili su bremeniti zađevicama i sitnijim ili krupnijim problemima. Mada je, s druge strane, veliki dio toga hladnokrvnijem posmatraču mogao izgledati pomalo operetski, jer bi sve to bilo brzo „ishendlovano“, i život se generalno odvijao sasvim normalno.
Dakle, ni proglašenje nezavisnosti Crne Gore, ni crnogorsko priznavanje nezavisnosti Kosova, ni ulazak u NATO – a to su tri najveće tabu-tačke sa tzv. „srpskog stanovišta“ u interpretaciji nacionalista sa obje strane granice – nisu poremetili ljetovanja u Crnoj Gori, ni studiranja i liječenja u Srbiji, ni bilo šta drugo. Tek su prvo crnogorski zakon o imovini vjerskih zajednica i potom zdravstvena korona-kriza u tom odnosu napravili ozbiljnije pukotine, a reklo bi se da se onda s obeju strana, svjesno ili nesvjesno, radilo na produbljivanju tog raskola.
I prvi put je, za sve ove duge godine, izgledalo da Đukanovićeva vlast možda nije dobro procjenila šta može i treba da uradi, a da bitnije ne poremeti osjetljiv balans na kojem je tako vješto igrala i opstajala, prikazujući se tzv. prosječnom glasaču kao glas i garant razuma između zavađenih etničko-političkih ekstremizama. Od druge strane ionako niko ozbiljan nije mogao da očekuje da se ponaša naročito odgovorno, jer je ona tradicionalni faktor i izvoznik nestabilnosti, već otprilike onoliko godina koliko je Milo Đukanović proveo na vlasti – prvo uz emitere nestabilnosti kao njihov istaknuti član, a poslije protiv njih, uz – to bi mu valjalo priznati – preuzimanje nemalih političkih rizika po sebe i po Crnu Goru, ali i uz umijeće da svoje ciljeve ostvari uz najmanju moguću opštu štetu. Ta bi njegova osobina u bliskoj budućnosti možda mogla da zafali i nekima od onih koji danas misle da je njegov „pad“ (ako ga zaista bude) dobar dan za Crnu Goru i za Balkan.
Ali, da se vratimo u Srbiju. Ako slijedimo tradicionalni, i intelektualno pomalo lijeni, opozicioni diskurs, Vučićeva vlast bi trebalo da tuguje zbog odlaska „partnera“, kao što je gotovo otvoreno tugovala zbog odlaska Nikole Gruevskog sa čela vlasti u Skoplju. Međutim, olake analogije rijetko kada pomažu. Vlast u Beogradu i u Skoplju jeste bila „od istog korijena“; vlast u Podgorici, s druge strane, imala je takođe i takva obilježja, ali se Đukanovićevu zaostavštinu može gledati i na sasvim drugačiji način: nakon „emancipacije“ od Miloševića, prije skoro četvrt vijeka, provukao je svoju zemlju kroz niz potencijalno opasnih izazova (dovoljno je sjetiti se kampanje za nezavisnost u duboko podijeljenom crnogorskom društvu) „bez ispaljenog metka“, kako se to obično kaže, a Crnu Goru, uprkos njenom često (pre)naglašavanom drugačijem naslijeđu i mentalitetu, uveo u NATO i bliže Evropskoj uniji od bilo koje druge zemlje tzv. Zapadnog Balkana.
Nije li u tome osnovna razlika u odnosu na Vučićev režim, koji opstaje na neprestanom laviranju, ideološkom i strateškom, tj. spoljnopolitičkom, koji, dakle, neprestano kupuje vrijeme da bi s njim uradio manje-više ništa, jer je Srbija i dalje u limbu, štaviše, sa stagniranja je prešla u nazadovanje? Nije li zato – a ne zbog korupcije, nepotizma i ostalih užasa dugogodišnje ogrezlosti u vlasti – Đukanovićeva vlast postala negativna opsesija na tako mnogobrojnim beogradskim adresama, i vladajućim i opozicionim?
Kada se malo ohlade glave i kada se vidi šta je stvarno, a šta tek moguće, znaće se i pravi potencijal jučerašnjeg „preloma“ u Crnoj Gori i njegovog značaja i značenja za Srbiju i za međusobne, ali i regionalne odnose uopšte. Možda će tada i mnogi od onih koji su trijumfalistički trubili ulicama najvećih gradova Srbije rezignirano vratiti zastave u fioke.
A šta je s Aleksandrom Vučićem, hoće li on išta naučiti iz mogućeg pada mnogo iskusnijeg kolege s vlasti? Ne bi se reklo da je od samog državničkog umijeća Đukanovićevog mnogo naučio (a od pratećih marifetluka svakako jeste), tako da nema mnogo nade da će ni od mogućeg zaključenja njegovog poglavlja u političkoj istoriji susjedne države izvući bilo kakvu pouku za sebe.
